Donedavno gotovo zaboravljen prostor, budući da se našao u obuhvatu Zračne luke Čilipi, Đurovića špilju ili jamu početkom 20. stoljeća obišlo je nekoliko biospeleologa, a 1958. godine u okviru paleontološko-speleoloških istraživanja dubrovačke okolice i akademik Mirko Malez.
Prvi istraživač Đurovića špilje najvjerojatnije je, početkom 20. stoljeća, bio austrijski koleopterolog Viktor Apfelbeck, tada kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Tom prilikom sakupio je četiri primjerka pselafida, vrste špiljskog kornjaša iz roda Troglamaurops, koja je proslijedio na daljnju obradu.
Godine 1907. u tadašnjoj štampi može se pročitati:
Ko je za to znao? – U Močićima u baštini Gjurovića ima špilja, koja po svojoj veličini zaslužuje pažnju. Otvor je malen, zarastao grmljem. Tud se silazi strmo na jedno pedesetak metara i dolazi do ogromne visoke ‘dvorane’ urešene sa stalatitima i stalagmitima, iz koje se granaju druge tri slične. Od nazad 50 godina nije u tu špilju niko ušao, a prije bi služila komu za utočište u nevolji. Nedavno je sišlo u nju veće društvo. Jedan učesnik u izletu obećao nam je, da će nas opširno izvijestiti.
Taj učesnik u izletu bio je don Vice Medini i on prvi donosi opširniji opis špilje. Između ostalog, Medini je zapisao:
A ja ipak držim da je pomenuta špilja radi svoje čudnovate tvorbe, prostranosti i ljepote mnogo znamenitija od nekih drugih, koje se u nekojim putopisima kao ‘čudovišta’ spominju…
Naokolo nje ne vidi se ništa obrađeno, svuda je obrasla ‘gora’, a iz kamenitog zemljišta rastu smrekovi i dubovi. Položaj zemljišta je ravan, i nema ništa što bi moglo odati da se tu nalazi kakva pećina. Iznenadiš se kad se od jednom pred njom nađeš. Ispod jedne suhozidine ili ti ‘međe’, koja je nadograđena na ne visokoj stijeni ili ti ‘gredi’ kako vele u Konavlima, vidi se zemljište kao malo slegnuto i upadeno, te baš u toj udubini zemljišta, koju ima bit voda slijevajući se malo po malo napravila, otvara se ulaz u pećinu, obrašten bršljanom, koštravom i tetivikom, ali ipak u sredini tako pročišćen da silazak u nutrašnjost špilje ne biva mučan. Taj okrugli otvor mjeri od prilike 2 ½ m, u promjeru, nu netom stupiš unutra, pećina se odmah širi na 4 metra, visina ista diže se do 7 i do 10 m., a strma kamenita nizbrdica u duljini od 38 m., vodi te duboko, duboko…
Ovaj opis ulaza u špilju uistinu je vrijedan jer je 1962. godine, izgradnjom zračne luke špilja zatvorena, a na njen ulaz je nadograđen dugačak betonski hodnik od 37 metara. Špilja se danas proteže ispod samog uzletišta, odnosno stajališta za avione. Prvo poznato i u literaturi zabilježeno istraživanje Đurovića špilje proveo je 1913. godine čuveni češki biospeleolog Karel Absolon. Tada sakupljeni primjerci faune pohranjeni su u zbirci Biospeologica Balcanica, a materijal iz Đurovića špilje zaveden je pod rednim brojem Lok. Nr. 93.
Sljedeći istraživač koji je posjetio špilju bio je entomolog Stjepan Svirćev iz Zadra. On je 1921. godine sakupljao faunu kornjaša, a prema dostupnim podacima u špilji je našao dva primjerka južnog trčka Neotrechus suturalis otiosus.
Godinu dana nakon njega Đurovića špilju obilazi i jedan od prvih dubrovačkih speleologa, Miho Kusijanović. Špilja ponovno dolazi u fokus istraživača pedesetih godina 20. stoljeća. U njoj će materijal sakupljati splitska biologinja Zora Karaman, kao i slovenski biospeleolog Egon Pretner. Kad je špilju 1958. godine obišao akademik Malez, zabilježio je mjestimično debele naslage guana i brojnu koloniju šišmiša.
Uz ovu bogatu biospeleološku aktivnost u špilji, arheološka istraživanja nisu provođena. Tek će 2006. godine Muzeji i galerije Konavala u špilji, u sklopu izrade Elaborata o biospeleološkim, geomorfološkim i arheološkim istraživanjima za društvo Dinaridi provesti probna arheološka istraživanja. Budući da se u neposrednoj blizini špilje nalazi nekoliko prapovijesnih gomila i gradina, bilo je za očekivati da se i prostor špilje koristio kao sklonište kroz duži vremenski period.
Površinskim je pregledom terena te u tri istražene sonde pronađen veći broj ulomaka keramičkog posuđa i kostiju. Prema tipološkim karakteristikama keramike riječ je o prapovijesnom lokalitetu koji bi se mogao datirati u kasno brončano doba. Nažalost, do sustavnih arheoloških istraživanja nije došlo, a špilja je zbog prezentacije dodatno devastirana te je izgubila dio one prirodne ljepote o kojoj je don Vice Medini pisao:
Čuđenje te obuzme kad se zagledaš u mračnu visinu koja se uzdiže i do 15 metara, te pri svjetlosti zublje, vidiš kako su svud naokolo objesili kapljevni mosuri, te se preko stijena prevjesili u podobi krasnih pletenica s raznoličnim resama i naborima; a svrneš li pogled naokolo ne možeš ni broja razaznati raznovrsnim uvojima, klijetima i uvlakama na koje se ovdje, pri svom završetku, pećina razgranala.