Povodom dana pisanja pisama prisjetit ćemo se kako su se nekada marljivo pisala pisma u konavoskim kućama. Pod oznakom MIGK-ID-17 u Istraživačko-dokumentacijskoj zbirci Muzeja i galerija Konavala nalazi se nekoliko dopisnica koje su Konavljani slali rodbini u Sjedinjenim Američkim Državama. Na njihovom primjeru pokazat će se pozadina pisanja pisama i glavne formule u pismima koja se šalju rodbini.
Polovicom 19. stoljeća Konavle su imale znatan demografski porast u odnosu na prošla stoljeća. Zadružne kuće u kojima je živjelo više generacija ubrzo su postale tijesne. Povećano dijeljenje rodova u ovom razdoblju komadalo je imanje, a životna osnova konavoskog seljaka sve je više ovisila o rodnoj godini. Neke kuće prenapučenost su nastojale riješiti slanjem dijela muške radne snage u svijet. Kako obližnji Dubrovnik zbog nedostatka industrijske razvijenosti nije mogao primiti višak stanovništva, iseljavalo se većinom u inozemstvo. Najprije je to bio Mediteran, a u drugoj polovici 19. stoljeća sve više Sjeverna Amerika.
Otkriće zlata u Kaliforniji potaklo je mnoge Europljane, a među njima i velik broj Konavljana na iseljavanje baš u taj kraj. Iako su Konavljani iseljavali i u druge dijelove SAD-a, gradić Watsonville postao je sinonim za iseljenike iz Konavala. Osim potrage za zlatom, Konavljani su iseljavali i zbog propadanja vinograda pogođenih peronosporom i filokserom, zaduživanja i općenito potrage za boljim životom.
Put u Novi svijet nije bio lagan, jer su često oni koji su prvi iz obitelji iselili bili prisiljeni zaraditi kartu za Ameriku. Tako su poznate priče da su neki od njih bili ložači na parobrodu kako bi platili put ili su putovali više mjeseci od luke do luke obavljajući razne poslove. Oni koji su se domogli cilja nisu uvijek uspjeli kako su zamislili, ali velik je broj onih koji su se obogatili radom u Americi. Upravo su oni počeli otkupljivati zemlju od gospara i slati novčanu pomoć čeljadi iz kuće. Iseljeni članovi obitelji postali su izvor ekonomske snage nekih rodova. Početkom 20. stoljeća odlazak u Ameriku postao je izraz prestiža za mladiće koji nisu bili najstariji sinovi. Odlazak u Ameriku omogućio im je ženidbu ako pošalju putnu kartu djevojci. Djevojke su zbog priče o boljem životu rado odlazile u Novi svijet, a neke su ostavile i zaručnika jer bi dobile kartu.
Kako je u 19. i početkom 20. stoljeća pošta bila jedini način da se javi udaljenoj obitelji, tako su Konavljani pisali pisma, najčešće na razglednice koje su se popularizirale od sredine 19. stoljeća. Za one u svijetu bilo je najvažnije da ih se netko spomene, kako se prisjećaju kazivači pa bi oni nazad poslali koju peču. Naravno, većina pisama Amerikanima svodi se na ustaljenu formulu Mi smo dobro i zdravo, a isto želimo i Vama… Nemam što nova da ti pišem pa pozdravljam, nakon čega bi se potpisivala cijela obitelj. Ipak, neka pisma puna su emocija, kada opisuju rođenje djeteta ili neki događaj bitan za obitelj. Najčešće bi se Amerikanima pisalo za Uskrs, Božić, ili bi se čestitao imendan, rođendan i slično. Završna formula pisma uglavnom je bila želim odgovor.
Treba imati na umu kako su za vrijeme Prvog svjetskog rata, kao i neposredno nakon, državne vlasti čitale pisma pa je trebalo paziti da se ne napiše nešto protiv države. To je vjerojatno razlog zbog kojeg u pismima ne nalazimo zanimljive seoske priče ili ikakav opis stanja u državi. Najvažnije stvari smrti, rođenja ili vjenčanja napisale bi se, ali su se druge ozbiljne teme izbjegavale. Također, čini se da su nakon Prvog svjetskog rata poštarski službenici znali krasti poslani novac pa su Konavljani često pisali Amerikanima da im njihova pisma ne stižu ili ne stižu mi vaša pisma molim vas da ih ne šaljete. To je naravno bio eufemizam za kradu nam peče.
Obitelj je preko pisama dogovarala i odlazak drugih članova obitelji u Ameriku. Taj put nikada nije bio bezbrižan i možda su baš zbog toga ta pisma puna života i strepnje u kojima se moli Amerikane da odmah jave čim član obitelji stigne tamo.
Pisanje rodbini u Americi bilo je ozbiljna stavka u životu Konavljana 20. stoljeća, kada bi svaki dolar značio da neće biti gladi, a svaka peča pokretala je građevinske radove ili ulaganje u interijer. Ipak, u čitavoj priči kako iza neke famije stoji Amerika, može se naići na emotivne izljeve i zbližavanje s iseljenim Konavljanima. Danas u tehnološkom dobu pisanje pisama je iščezlo, a priče o dopisivanju koje možemo čuti od naših starih zvuče nestvarno. Pismo iziskuje mir, koncentraciju i vrijeme, ali zato ostaje na trajnu uspomenu onome tko ga prima.