Rimsko je Carstvo krajem 3. i početkom 4. stoljeća obilovalo raznim religijama i kultovima. Stari rimski panteon polako gubi na važnosti, a kultovi s istoka Carstva polagano se šire i na zapad. Posebnu popularnost u tom razdoblju imaju mitraizam i kršćanstvo. Mitraizam je bio najprisutniji među rimskim legijama, a i brojni carevi 3. stoljeća predstavljali su se kao sinovi Sunca, odnosno božanstvo usko povezano s Mitrom. S druge strane, kršćanstvo se značajnije raširilo u istočnom dijelu Carstva gdje su neki gradovi imali preko 50 % kršćanske populacije, a u zapadnom dijelu Carstva uglavnom su bile manje skupine kršćana s izuzetkom velikih gradova.
Svaki rimski podanik trebao je prinijeti žrtvu carskome kultu. Kršćani i Židovi bili su jedina skupina koja zbog vjerskih razloga to nije mogla učiniti. Naime, monoteističke religijske knjige (Židovi) i objave (kršćani) nisu mogli prihvatiti da je car božansko utjelovljenje na Zemlji. Neprinošenje žrtve caru iz rimskih krugova vidjelo se kao izdaja države pa je kazna za taj prijestup bila smrt. Upravo zbog toga dolazi do nekoliko progona kršćana u 3. i 4. stoljeću.
Kao i mnogi kršćani, Sergius i Bakhus (Srđ i Bakho) bili su vojnici u rimskim legijama za vrijeme cara Dioklecijana u Siriji. O njihovom životu ne zna se mnogo, osim da su bili časnici pograničnih postrojbi. Kao kršćani, nastradali su u velikim progonima cara Dioklecijana. Prema legendi, kada se otkrilo da su kršćani oduzete su im časti vojnika, obučeni su u ženske haljine i provedeni kroz grad. Potom su poslani upravitelju Antiohije koji ih je čak nastojao odgovoriti od kršćanske vjere kako bi spasili život, ali u tome nije uspio. Bakho je u gradu Barbalisu bičevan do smrti, a Srđ je morao hodati u cipelama s čavlima do iznemoglosti. Na kraju mu je odrubljena glava u gradu Resafi. Pretpostavlja se da su mučeni 305. godine, a njihov spomendan je 7. listopada.
Kult svetog Srđa i Bakha do 6. stoljeća proširit će se po čitavom Mediteranu. Svoju crkvu imat će i u Rimu i u Carigradu. U tom kontekstu treba promatrati i dolazak njihova kulta u Dubrovnik, čiji su zaštitnici bili sve do 972. godine kada glavni zaštitnik postaje sveti Vlaho. Sveci mučenici izuzetno su bili popularni u Dubrovniku sve do kasnoga srednjega vijeka. Uz to, ovaj svetački par odgovarao je dubrovačkoj tradiciji slavljenja parova ili grupe svetaca koji se slave na isti dan (sv. Nerej, Ahilej i Pankracije, sv. Vlaho i Tripun, sv. Zenobije i Zenobija). Crkve svetaca zaštitnika građene su, osim u samome gradu, i na graničnim područjima dubrovačke države kako bi je štitili.
Pridvorska župna crkva ima nešto drugačiju povijest od ostalih crkava posvećenih sv. Srđu i Bakhu. Naime, od dubrovačkog stjecanja Konavala i izgradnje franjevačkog samostana sv. Vlaha franjevci su obavljali i funkcije župnika iako su ustrojene župe Cavtat, Gruda i Pločice. Manjak župa i nedovoljna briga za vjernike potaknuo je Martina Stjepanova Gradića da izgradi crkvu i oporučno je ostavi za potrebe stvaranja župe Pridvorje 1582. godine. Gradić je prije smrti počeo graditi crkvicu posvećenu svetom Srđu i Bakhu, u oporuci određuje da se izgradi manja udobna kuća za župnika, a ostavlja i jednu zlaticu zemlje. Uz to, svećenik s Gradićevih posjeda godišnje treba dobivati 60 perpera, a Gradićevi kmetovi u Konavlima trebaju ga opskrbiti s kvinkvija vina. Gradić određuje da nakon smrti njegove žene i određeni prihodi s posjeda u Župi idu župniku u Pridvorju. Od dubrovačke vlade traži da u novu župu budu uvrštena sela Mihanići, Lovorno, Ljuta, Kuna i Duba te da svećenik od župljana dobiva prihode kao i ostali konavoski župnici. Nakon Gradićeve smrti 1584. godine, dubrovački nadbiskup Rafael Bonelius 14. prosinca izdaje bulu kojom se ustanovljuje župa, a prvi župnik postaje Petar Markov iz Dubrovnika.
Crkva svetih Srđa i Bakha obnavlja se i proširuje prema zapadu 1719. godine. U 19. stoljeću ponovno se obnavlja da bi 1835. godine ponovno bila posvećena. Obnove su rađene 1923. godine, kada je uklonjen i potrijemak. Posljednja obnova uslijedila je nakon Domovinskog rata, a završena je 2005. godine. Iako su sveti Srđ i Bakho od Drugog vatikanskog sabora 1969. godine stavljeni u drugi plan i gotovo zaboravljeni u katoličkom kalendaru, zbog čega ih se više povezuje s pravoslavljem, još uvijek u Dubrovniku i Pridvorju uživaju zasluženo mjesto stoljetnih zaštitnika.