Danas smo odlučili zaviriti u djelić poljoprivrede Konavala, a upoznat ćemo ga kroz rječnik ni više ni manje nego – golokuda. Razgovarajući s našim kazivačima, uočili smo neopisivo blago koje se krije iza ove biljke, nematerijalna baština Konavala u jednom klipu – način života, obaveze starih i mladih, kruh (u prenesenom i doslovnom smislu), i naravno – konavoski govor. Stoga smo, zrno po zrno, iščevrtali pokoju riječ o golokudu iliti kukuruzu i radnjama vezanim uz njega.
Za početak, golokud znači kukuruz, pa se tako golokudnica odnosi na kukuruzni kruh, a golokudovina na stabljike kukuruza koje ostaju nakon berbe klipova, to jest na kukuruzovinu:
U mene pokonja mati svaki, svaki, svaki dan bi mijesila kruh od golokudnice, ko kad je nas osmero, šestero djece i dvoje, osmero! A pod sač ga ispeci, golokud je bio skorić, nije hibridni, lijepo se zarumeni, okini komadić svak, i nestalo, vaja drugoga mijesit.
Skorić je jestivi slatki kukuruz, a kako se čevrtao, runio, odnosno kako su se odvajala zrnja s klipa kukuruza, ispričala nam je naša kazivačica koja je rođena u Dragavinama, a udana u Dunave:
Bila je Juta, bio je vodovar, tamo je bilo svega od pojoprivrede. Mi smo imali po 30 kvintala zrna golokuda. Nas je pokonji ćaća ubio so tijem. Ubio, ubio. Nije to bila mašina, nego volovima se to sijalo. I ja sam sijala, koliko plug prevrtala, goni na konjima, cijelu zimu mi bi od kuće do kuće išli to čevrtat. Muški bi šijali šijcima, okle ti mašina, šijci su se napravili od kosti goveđe, šijak, i onda bi oni šijali one ofurije, a mi bi čevrtali, sve do 11 ura noći, svako veče u drugu kuću. Cijelu zimu, ženska glavo, mi smo išli čevrtat golokud. Ubili se onda kuruzinam. Ali to je bio smijeh, bili smo… Mi tamo nijesmo bili gladni, imali smo pojoprivrede, to se svega radilo, pomadora, dinja, pipuna, kukumara, svašta je bilo, ko kad je bilo vode, ođe oni su propatili, nisu imali ništa, suša, nema vode, oni su samo sijali ječam, šenicu, a mi smo živili s golokudom.
Te iste kosti koristile su se i za probijanje vezova prilikom pristavljanja kita, ali za nas je sad bitnije čevrtanje koje se moralo započeti dujimice: Prvo bi se s klipa skinule lepušine i brci pa bi se s učinjenom kosti skinula dva tri reda zrna dujimice i onda se rukama krunilo do kraja, dok ne ostane samo kurak.
Za čevrtanje, runjenje, koristi se i riječ čemiljati, a klip kukuruza naziva se i kuruzina, dok se kuruzina s kojeg je iščevrtano zrnje naziva osturina. Nadalje, tapaljje stabljika kukuruza, a ovršina se odnosi na vršak svježe stabljike kukuruza koji se sije ujesen i daje stoci za hranu:
Bila je šenica s tim bodljikam, i bila je bez toga, brkata nekakva šenica, bez ovijeh iglica. Ali više ječam ima te bodljike. Za golokud ti je ovako, bilo je gore ovršina, što bi se preškapalo… kad bi kukuruz uzrasto, onda bi izišo klip golokuda bome, onda bi gore uz taj klip bila ovršina, što se zvala, i to bi kad bi oni klip, kako je brkove imo, kad bi se oni počeli malo zasušivat, ovu bi mu ovršinu trebalo dizat, da on sazri, da prije sazri, da se izvrće i da se goni doma. Ovršina bi se preškapala, i gonila doma volovima i kravama da jedu, a kurije bi se ostavjalo da zri.
Nadodajemo kratko kazivanje kako su izgledali njihovi životi nekad:
Išli smo na placu, u tri ure po ponoća se diži ujutru, vaja gonit na pašu, dođi doma u deset ura, koje je to doba, 7. mjesec, znaš li što je to, i 8. onda bi na podne, doje bi kopo pokonji ćaća i brat, kopa se golokud, to je motika i dikela radila, nije bilo traktora. Nosi objed, mama bi skuvala doma, nosi objed, vrati se odozdo u tri ipo i jope na pašu. Uveče doma, to je tako bilo svaki dan, do Velike Gospe, o Velikom se Gospi išlo vazdan, onda ne bi išo ujutro rano nego oko osam ura, pa cijeli dan zato što se kratio dan, pa bi cijeli dan na paši bilo. Vezla bi po cijeli dan, vezovi se vezli, plelo se, svašta se radilo, nije se stalo zaludu, uuu…
A žetva, srpovima, s ponoća. A kad se žnje ječam i šenica, 6. mjesec, a paje se sedmi, treba ga pajat, treba ga na gumnu s konjima, treba ga doma doćerat s konjima, pa vršit na gumnu s konjima, pa ondar čekaj Iliju, jerbo Iliji pune vjetar, pa na gumnu đe je propuh treba ga pajat, da nosi pljevu vjetar, ostane zrno samo doje znaš.
Ako je zima treba čevrtat golokud, korušat, u zimsko doba imaš što ćeš činit, treba korušat golokud, pa ga čevrtat, pa ga nosi na taracu sušit, pa unosi unutra, pa majko moja mila. Ujutro iznesi 30 sepeta na taracu, popodne se naoblači, treba sve u kuću unosit.
Kukuruz se nije sijao samo na proljeće, nego i u ljeto, a taj ljetni kukuruz nazivao se postrmak. Osim kukuruza i ječma, sijalo se i druge žitarice – gotovo sve završavale su u mlinu u Ljutoj:
Mi smo imali dosta golokuda, svake sedmice sam ja gonila pokonje Sele Pištine u mlin s magaretom. Nijesi smio vele gonit, imale smo magare i kobilu, ali s magaretom sam gonila jedno 50 -60 kila, nego bi se to upalilo ono brašno, mi smo to mijesili za kruh i za prace, i onda svake sedmice u Jutu u mlin goni po 50-60 kila i so tijem pracima i nama.
Trebalo bi uranit to je bilo ozgar iz Hercegovine, to bi bilo, mi bi rekli, Vlajina, one bi jadne uranile, po cijeli dan đegoj ostani u mlinu. Cijeli dan! Ne more se doj na red. Cijelo brda, sve s konjima se naćerivalo u Jutu. Sve pune one vreće kočetne, od vune, i ozgar oni brđani sve puni ječma, šenice, jarića, to je isto poput šenice, to je lijepo žito, on nema one brkove, on je go. Bilo je i zobi, ali zob nijesu vuda sijali ja mislim, a jarić jes. To je svak za sebe sijo, svak je imo, za doma, za živine i za prace, čime ćeš prace ranit?
Osim u prehrambene svrhe, kako za ljude tako i za stoku, kukuruz se koristio i za punjenje madraca. Dakle, lepušine ili komušine, listovi koji zatvaraju klip kukuruza trebali bi se lepušati ili olepušati, iskomušati, perušati, tj. trebalo je skinuti listove kako bi se njima napunio madrac:
Radilo se domaćeg golokuda, nije ko sad hibridni, nego na površini od sad pesto kila, bilo je sto kila. Sjedali bi uveče, perušali lepušinu, bez kočana, po četiri vreće na mazgu i u Cavtat, to se koristilo za jogi. Cijeli Cavtat je ležo na tome.
Slamnjača o’ lepušina, od golokuda jes, i kako bi okorušali taj golokud, to bi zabirali sve ono bijelo, pa ono bi bacali, a ovo bi bijelo nabili u slamnjaču toliko, onda lezi na ono pa pođe sve u ništa. A sašij slamnjaču od vreća, i to nabij dobro i dobro, a ti kad legneš ono se zbije, stvori se ko lokva, to kad bi došlo branje golokuda, svake godine mijenjaj. Kasnije su došle šušte s onijem federima, a posje ovi madraci.
Iako danas golokud nije toliko popularan u našim baštinama kao nekad, lijepo je pročitati kako su se Konavljani s golokudom budili i s golokudom išli leć’.