Danas već svi znaju za zabranjenu travu popularnih naziva marica, điđa ili samo travica. Starijim Konavokama i Konavljanima, rođenima prije Drugog svjetskog rata poznatija je više kao droga ili naprednije marihuana o kojoj su čuli u seoskim kuloarima, doznali iz novinskih crnih kronika ili iz vijesti. Naši najstariji kazivači koji su još živi potvrđuju da je kao biljku ne poznaju, nisu je nikad konzumirali ni sadili, a nisu ni imali, kako kažu, potrebe za njom jer svako vrijeme ima svoje veselje, svoje zabranjeno voće i svoj način napuštanja ordinalnog. Međutim, kad im se pokaže fotografija lišća kanabisa, većina će na brzinu reći: Aa, ima toga u nas po cijelim Konavlima, to ti je u nas konopjika, vrijedna biljina, otkupjivalo se u gradu pa bi skupjali i nosili prodat.
Konopljika, konavoski konopjika, fratarski papar (lat. Vitex agnus-castus), za razliku od kanabisa je grm ili čak negdje stablo visoko i po nekoliko metara. Raste po cijelom Mediteranu, južnoj Europi i dijelu Azije. Jednodomna je biljka iz porodice sporiški (Verbenaceae) engleskog naziva chaste tree.
Krošnja konopljike široka je i gusta s brojnim isprepletenim savitljivim granama koje su zbog svoje savitljivosti korištene za pletenje košara u Konavlima. Podanak je dobro razvijen, a u potrazi za podzemnim vodama duboko prodire u tlo pa se prema staništu biljke ako nije na vodi, tumačila postojanost neke podzemne vode. Kora je sivkasta do svjetlosmeđa, a izbojci su zagasiti s vrhovima koji odumiru ili se stvaraju cvjetovi i plodovi. Oni dugi izboji koji se također razvijaju, pogodni su za pletenje, a koristili su se i za šibanje neposlušne djece.
Listovi su oblikom slični konopljinima, otkuda i nosi ime. Nasuprotni su, nalaze se na peteljkama dlanastog oblika s pet (kod mlađih) ili sedam blago hrapavih liski koje su, za razliku od kanabisa, glatkog ruba. Boja lica lista je tamnija, a naličje je sivkasto. Kad se protrljaju kroz prste mirišu ugodno.
Cvjetovi su dvospolni i razvijaju se na vrhovima cvjetnih izbojaka, lijepe su ljubičaste boje u metličastim, grozdastim cvatovima i opojno mirišu. Čašice cvjetova su zvonaste, a iz njih vire po četiri prašnika, dva duža i dva kraća. Cvjeta kroz srpanj, a u kolovozu već zameće malene plodove nalik papru s posebnim mirisom eteričnog ulja između marihuane i papra.
Ti maleni plodovi dragocjeni su i ljekoviti dio biljke koju poznaju i spominju i liječnici Staroga svijeta Hipokrat, Galen i Dioskorid. O njenoj ljekovitosti danas se puno zna jer je istraživana, a za korištenje u prošlosti vežu nas dvije snažne intimne uporabe: muška i ženska. Ova muška krije se već u samom imenu fratarski papar koji se prepoznaje i u ostalim jezicima (franc. poivre des moines, njem. Mönchspfeffer), a riječ je o sredstvu kojim se muškarcima suzbija seksualni nagon. I stari Grci, kao i svi nakon njih, vjerovali su da konopljika suzbija libido. U staroj Grčkoj, gdje je bila simbol nevinosti i čestitosti, za vrijeme svetkovine posvećene Demetri žene bi apstinirale od seksa i provodile rituale čišćenja. Tada bi svojim muževima u vino stavljale prah konopljikinih plodova, a u krevete listove i cvjetove konopljike kako bi imale mira. Praksa konzumiranja konopljike u ove svrhe poznata je i kasnije, a najviše su je koristili fratri pa je ovo stabalce vrlo često sađeno oko samostana, odakle vjerojatno i potječe ime fratarski papar.
Ženska uporaba ove biljke i danas je poznata travarima, a koristi je i medicinska struka. Vezana je uz žensko tijelo, neredovite mjesečnice i probleme u menopauzi. Nalazimo u literaturi da djeluje na dopaminski sustav i opioidne receptore pa skoro da bi promislili da se radi o nekoj zabranjenoj vrsti. Ali ne, riječ je o savršenom ljudskom organizmu u čije se sistemsko savršenstvo ona uplete na razini poticanja hormonalnog balansa. Tim načinom žene su liječile mastitise, probleme PMS-a, neredovite cikluse, pa čak i neplodnost. I tako dok ženama potiče ovulaciju i plodnost, a muškarcima smanjuje libido, i jednima i drugima djeluje umirujuće, ublažava simptome panike te poboljšava koncentraciju. Kod mentalnih bolesti davala se kao osnovno sredstvo za smirenje.
U nas se vjerovalo da djeci ojačava slabe kosti ili su to samo konavoske majke znale, pa su svoju dječicu stavljale u kupke od konopljike.
Za hranu je koriste ptice, pa tako i gradski kanarinci, što je omogućilo sredinom 20. stoljeća maleni prihod djevojkama koje su je skupljale i prodavale u gradu. Donose nam da je konopljike oko samostana u Pridvorju i općenito podno Gornje bande bilo na sve strane i da je sve oko vododerina i vodovara u ljeto po njoj mirisalo.
I tako je naša lijepa konopljika koja po mnogočemu podsjeća na takozvanu travu potpuno nepoznata današnjoj mladosti. Nisu je nikad konzumirali ni sadili, a nisu ni imali, kako kažu, potrebe za njom jer svako vrijeme ima svoje veselje, svoje zabranjeno voće i svoj način napuštanja ordinalnog.