Važnost obitelji kao osnovne jedinice društvene organizacije u kojoj se formiraju ljudi sa svojim obilježjima, stavovima i uvjerenjima posebno se ističe i naglašava 15. svibnja koji je generalna skupština Ujedinjenih naroda proglasio Međunarodnim danom obitelji te se kao takav obilježava od 1994. godine. Odraz je to značaja što ga međunarodna zajednica pridaje obitelji kao temeljnoj jedinici društva, a s namjerom da se potakne društvo na donošenje odluka koje će osigurati bolji standard i kvalitetu života obitelji te pružiti podršku uvažavanju obiteljskog života, tradicije i običaja. Prilika je to za prisjetiti se tradicijskih konavoskih obitelji i života u njima.
Tradicijska konavoska obitelj zadružna je zajednica u kojoj je živio velik broj članova iz više generacija, odnosno više užih, inokosnih obitelji koje se nalaze u bližem ili daljnjem krvnom srodstvu. Obitelji su to koje se nijesu dijelile, u kojima su svi braća i rođaci složno zajedno živjeli, puno čejadi, veliko imanje, veliko blago. Takve su obitelji u Konavlima poznate po nazivima nedijeljena kuća, život u zajednici i velika famija, a karakterizira ih zajedničko vlasništvo nad zemljom ili domovinom, kao i institucija starješine, to jest domaćina koji je u pravilu gotovo uvijek muškarac, ne nužno oženjen. Birali su ga odrasli članovi zadruge, a gledalo se da ima sposobnosti i kvalitete „vođe“.
Domaćin kuće upravljao je zajednicom, vodio financije i raspolagao kućnim budžetom, organizirao i nadgledao rad, predstavljao zadrugu pred selom i pred pravnim tijelima. Njega se pitalo za sve, pa ako si bio dijete oca koji je bio dio zajednice, a on nije bio domaćin onda si za sve što ti je potrebno morao pitati u njega, a ne u svog oca. Razumijem sve kojima nije bilo lijepo u takvim zajednicama.
Domaćinova je odgovornost bila najveća te je o njegovim odlukama ovisio i sam opstanak zajednice. Osnovna karakteristika zadružnih zajednica jest funkcioniranje poput radne zajednice. Svi su živjeli na jednom imanju, zajedno su obrađivali svoja polja, hranili se iz iste zalihe i raspolagali viškom prihoda te su bile posve neovisne i samoodržive. Formiranje zajednice kao takve uvelike je bilo određeno upravo ekonomskom funkcijom tradicionalne obitelji koja pak tijekom 20. stoljeća zbog društveno-gospodarskih promjena slabi da bi na kraju gotovo nestala.
Osim domaćina, istaknuto mjesto u zadružnoj zajednici ima i domaćica koja je obično najstarija žena u kući i pritom ne mora biti riječ o domaćinovoj supruzi. Domaćica je brinula o „ženskim“ poslovima u kući, no za donošenje odluka bila je dužna obratiti se domaćinu i dobiti njegovu suglasnost. Obim posla u velikom kućanstvu i na gospodarskom imanju bio je velik i raznolik te je morala postojati dobra organizacija poslova kako bi se svi poslovi obavili na vrijeme i sa što većim prinosom. Tako se osiguravala egzistencija.
Podjela uloga za obavljanje posla bila je jasna. Prvenstveno se određivala prema tipičnoj podjeli na muške i ženske poslove, no oni su se dalje granali prema dobnoj kategoriji i radnoj sposobnosti svakog pojedinog člana, a treba naglasiti i da su djeca obavljala poslove od najranije dobi, od jednostavnijih prema složenijima kako su rasli. Sama zajednica proširivala se ženidbom sinova i to tako da se najstariji sin ranije ženio, a ostali kasnije. Treba istaknuti da su se kćeri udavale prije sinova. Ženilo se prema principu od korte prema korti, u čemu se također očituje ekonomski faktor sklapanja braka u Konavlima.
Tradicijska konavoska obitelj, odnosno zadružni oblik obiteljske zajednice bio je središte života, svega što je vezano uz čovjekovu egzistenciju. Unutar zajednice obavljale su se najrazličitije djelatnosti, od poljoprivrednih, zanatskih i drugih proizvođačkih poslova do edukativnih i zabavnih aktivnosti. Unutar ovakve zajednice gdje nije postojala granica između privatnog i društvenog života, radnog mjesta i doma, djece i odraslih.
Osobno i obiteljsko usko je isprepleteno s radnim i društvenim vrijednostima, u prvom planu se isticalo djelovanje pojedinca za opće dobro kao egzistencijalna nužnost i kao moralni vrijednosni sustav. Opisani život učio je ljude suradnji, dijeljenju i razvijanju odgovornosti prema drugima te njegovanju veza s članovima šire obitelji, oblikujući uvjerenja i tradicijske obiteljske vrijednosti duboko utkane u tradicijski društveni sustav.