Fine mrtve koprive

Fine mrtve koprive

Svatko je čuo za koprive, žive ili mrtve, crvene, ukrasne, žare, žute i sve druge nazive koji prate veliku biljnu skupinu. Velik broj tih kopriva živi posvuda u našem okruženju, samo ih ne primjećujemo. Primijetimo doduše žaru koprivu (Urtica dioica) kad je dotaknemo, nagazimo ili beremo. Igranje nogometa po livadama uz rijeku značilo je upoznati koprivu jer bi po loptu stalno trebalo ići van terena, u gustiš i grmove. Ta kopriva koje na kontinentu ima u izobilju kod nas nije toliko zastupljena, ali je u posljednje vrijeme sve traženija. Zbog njenih dobrih djelovanja na zdravlje sve se više koristi za spremanje proljetnih jela, bere se za zelenu gnojidbu i prskanje bilja u ekovrtovima.

U svakom slučaju, od nje se više ne bježi, već je se traži. Pronalazimo je najčešće uz rijeku, u nasipima, u šutu, oko strujnih stupova u naseljima, a prepoznajemo prema njenom karakterističnom izgledu: stabljika je uspravna i može narasti do metra i više, listovi su nasuprotni, duguljasto jajasti, na vrhu šiljasti, a po rubu pilasti. Nalaze se na kratkim peteljkama i imaju kratke dlačice. Sve biljke takva opisa uvijek dolaze pod prste da se vidi peckaju li, žare, odnosno peku. Ako se osjeti struja, riječ je zasigurno o popularnoj žaroj koprivi, a ako ne, obično se biljku zaobiđe s kakvim možebitnim komentarom niže vrijednosti. Svaka takva slična biljka koja ne pecka u tom trenutku umre i postane mrtva kopriva, a cijela stvar postane i službena.

Fine mrtve koprive

Naime, nazivlje mrtve koprive odnosi se na biljke koje nalikuju pravim koprivama ali to nisu, između ostalog jer ne peku. Čak nisu ni iz iste porodice. Kopriva je iz porodice koprivnjača (Urticaceae), a mrtve koprive su iz porodice usnača (Lamiaceae).Odsustvo mravlje kiseline koju ispuštaju dlačice biljke, cijelu je skupinu biljaka nepravedno stavilo u drugi plan. Mrtvih kopriva ima raznih, razlikuju se po boji cvijeta, a svima im je zajedničko da su blagotvorne ljudima.

Na primjer, najčešće korištena crvena mrtva kopriva (Lamium purpureum) cijela je jestiva i sadrži brojna ljekovita svojstva. Nje sad ima u izobilju po svim našim livadama, cvjeta od veljače i hrani naše pčelice prije nego procvjetaju druge biljke. Jede se u salatama ili stavlja u smoothie gdje su njena blaga najiskoristivija. Odličan je dodatak juhama, a može se osušiti pa koristiti kao dodatak čajevima ili kao suhi začin.

Fine mrtve koprive

Njena blagotvornost je u njenu sadržaju eteričnih ulja, tanina flavonoida, organskih kiselina, saponina, željeza i ostalog, a narodna medicina je naveliko koristi za potrebe antimikotičkog, antibakterijskog i protuupalnog djelovanja, naročito za suzbijanje E. coli. Smanjuje simptome alergija i koristi se kao diuretik. Bogata je C vitaminom, vlaknima, a literatura navodi da se u sjemenu nalaze brojni antioksidanti. Listovi se polažu na rane za zaustavljanje krvarenja, a zabilježena su i korištenja ove biljke u sedativne svrhe, za bolji san i za opuštanje. Naišli smo i na recepte za obloge za vene i za izradu melema za kožu koji se uglavnom rade od macerirane mrtve koprive u dobru ulju s dodatcima ako je potrebno.

Crvena mrtva kopriva i kopriva žara imaju sličnosti samo dok je kopriva žara tek u početku vegetacije. Stabljika joj je šuplja, uspravna, a ne pređe nikad 30 cm visine. Cvjetovi su rozoljubičasti i rastu u pazušcima listova kao kod većine usnača. Zanimljivo je da jedna biljka može godišnje proizvesti do 200 sjemenki, a ove pak mogu čekati svoj trenutak za rast i do 600 godina. Ne bi li bilo lijepo znati pričati njihovim jezikom, pa zaviriti u tu biljnu memoriju i doznati što nam imaju reći iz tih davnijih vremena čije pabirke lovimo iz arheoloških i drugih istraživanja.

Fine mrtve koprive

Crvena kopriva nije jedina mrtva kopriva. Mnoge su to postale i poznajemo kod nas još desetak vrsta. U ovo rano proljeće kod nas je dosta bijele koprive, pjegave mrtve koprive, a prema ljetu će se uz rijeku naći i žute, u svojim puno većim staništima. Sve su nam blagotvorne. I u svakom slučaju kod nas su brojnije nego žare koprive (koje su se nasreću posljednjih godina udomaćile u našim kuhinjama), pa zašto ne bi i ove bile u sastavu naših kulinarskih recepata, čajeva ili pomadica?