Lov

Usprkos većinskom vjerovanju stanovništva, lov nije samo ubijanje divljih životinja kao sredstvo prehrane. Lov je briga o prehrani divljači i bioraznolikosti. Drugim riječima, glavni zadatak današnjih lovaca osigurati je da neka životinjska vrsta ne potisne ili ugrozi egzistenciju druge. Zato se divljač za vrijeme lovostaja prebrojava i utvrđuje se koliko jedinki treba uloviti.

Lov je, prema svim dosadašnjim saznanjima, prisutan od najranijih ljudskih početaka. Sve do udomljavanja divljih životinja, lov je bio jedini izvor mesa u ljudskoj prehrani. Razne životinje zahtijevale su različit način lova, jer su pojedinačno ili brže ili jače od čovjeka. Na taj način se razvijaju razne lovačke sprave i metode. Neke od najpoznatijih metoda lova su prigon, pogon, doček i vabljenje. Lovačke naprave razlikovale su se od područja do područja, a ovisile su i o vrsti divljači koja se lovi. Tako su se veće životinje lovile kopljem ili zamkama, a manje uglavnom lukom i strijelom. U lovu se upotrebljavaju i životinje. Najpoznatije lovačke životinje svakako su psi, od kojih postoje različite pasmine za određenu vrstu lova. Uz to, u prošlosti je vrlo popularna vrsta lova bila uz pomoć sokolova, iako danas ta metoda sve više odumire.

Kako bi se razumjelo značenje lova, treba zaviriti kako su na lov gledale razne civilizacije. U rimskom pravu lov je bio dozvoljen na privatnim zemljištima. Odnosno, svi su građani imali pravo loviti. U srednjem vijeku dolazi do zabrane lova svima onima kojima to ne dozvoli kralj koji je de jure vlasnik čitave države. To pravo lova zove se i regalno pravo. Time je često dolazilo do krivolova jer većina stanovništva nije imala pravo loviti. Raspadom feudalnih odnosa počinju se mijenjati i pravila u lovu. Do sredine 19. stoljeća većina europskih država počela je raditi vlastite propise. Danas je lov dozvoljen isključivo ako osoba ima položen lovački ispit i lovi po propisanim zakonima.

Među najznačajnije zakone ulazi lovostaj. To je zabrana lova određenih životinja za vrijeme trudnoće i podizanja mladunaca. Neke životinje posebno su ugrožene, pa je lovostaj na njih stalan. S druge strane, životinje čiji broj ugrožava održivost bioraznolikosti dozvoljeno je loviti, osim ako vode mlade ili su u visokom stupnju trudnoće. U Hrvatskoj u tu skupinu spadaju lisica, tvor, mungos, čagalj i krmača (divlja svinja). 

O lovu u Konavlima doznajemo iz zapisa 15. stoljeća, ali i slikovito preko reljefa na stećku iz Brotnica. Ipak, najraširenija su znanja o lovu u 20. stoljeću. Za Konavljane je lov počinjao od malih nogu. Tako se mnogi kazivači prisjećaju kako su peli pločice i tako hvatali vrapce i kosoviće. Neki se toga sjećaju s tugom u očima, dok drugi s veseljem pričaju o svojim prvim lovačkim uspjesima. Kako kazivači kažu, tićenje je činilo štetu pa bi mi peli pločice i svako jutro prije škole prvo provjeri je li štogod ispod pločice, a to ti se radilo tako da staviš neki ravniji kamen i ispod njega granicu i malo krua, pa kad ptica uđe pojes, obali drvo i kamen ju poklopi.

Konavljani su već stoljećima poljoprivrednici i pastiri, pa je i lov uglavnom orijentiran kao zaštita usjeva i blaga. U svemu tome čini se da je gotovo uvijek postojao element natjecateljskog, sportskog duha u samome lovu. Od toga vjerojatno i dolazi tvorenica lovačke priče jer bi lovci često pretjerivali u rezultatima lova. Tako se često može čuti prepucavanje lovaca oko toga tko je uhvatio većeg kapitalca. Na području Konavala često se love razne vrste ptica, naročito u Konavoskom polju, ali najviše pozornosti zaokuplja lov na divlje svinje, koje neprestano rade štetu u vrtovima i vinogradima. Također, zečevi, puhovi i ježevi često su se znali loviti zbog istog grijeha. Ćaća bi zno uitit ježa pa bi učinio gulaš, a mati bi se sklanjala jer jom je smrđelo.

U posljednje vrijeme proširila se i populacija čagljeva za koje kazivači pamte da se na njih činila hajka jer bi činili štetu. Slično se postupalo s lisicama i jastrebovima kokošarima, a uhvaćenu lisicu se redovno nosilo kroz selo. Tako kazivači pamte kad bi uitili lisicu onda bi ju nosili kroza selo i vikali evo lisice, a žene bi nam davale jaja ili naranača. Premda se u Konavlima malo tko sjeća da je bilo vukova (osim u Brdima gdje su se vukovi iz Hercegovine znali zaletjeti), u zapisima iz 16. stoljeća vidljivo je da se hajka radila i na vukove. Prema kazivanju iz Dubrovačkog primorja, vukova nije bilo neko vrijeme nakon Drugog svjetskog rata jer su ih potrovali, ali su stari pričali kako su lovili vuka. 

Osim sprječavanja širenja populacije životinja koje rade štetu, lovilo se i zbog zarade. Tako po kazivanju s Dube za jednu kožu od kunice moglo se kupit tele. To je naravno često rezultiralo krivolovom sa zamkama, odnosno gožđima. Naime, trgovina kuninim i lisičjim kožama bila je izuzetno profitabilna, a roba je preko trgovaca završavala u Italiji. Kontroliranje lova bilo je teško i zato što su mnogi Konavljani nakon Prvog i Drugog svjetskog rata skrivali puške, pa je bilo teško odrediti tko je bio u krivolovu. Ipak, formiranjem lovačkih društava dijelom se stalo na kraj krivolovu, a lovili su sve češće samo licencirani lovci. Kazivači pamte da prije rata (Domovinskog) uglavnom su svi lovci imali samo sačmarice kalibra 12 ili 16, a nisu se druge puške upotrebljavale. Danas na primjer ne smiješ ić u lov na krupnu divljač, ako nemaš karabin.

Iako lovaca ima u čitavim Konavlima, Lovorna je postala sinonim za lovačko selo. S tim u vezi često se mogu čuti doskočice na taj račun, kao Zašto Lovorani jedini u Konavlima otvaraju vrata lijevom rukom? Jer u desnom držu pušku. ili Kaže jedan Gruđanin drugom, oko podne:  Vajalo bi poć u poje jer su se spustile patke. Ovaj mu odgovara: Ma da se Gospa spustila bili bi je Lovorani do sad ubili. Ipak, kako kazivači pamte, biti lovac imalo je svoje privilegije jer niko ne fermava lovca i pita kuda ide pa si mogo ić peko poja nać se sa manjicom, a da se ne obazna. Sličnih priča vjerojatno ima još mnogo, ali da ne pričamo lovačke, pozdravljamo vas do sutra!