ZMK-583-1
Gusle su žičano-kordofono glazbalo s jednom, a samo ponekad s dvije ili iznimno tri žice. Druga i treća žica, ako postoje, služe kao bordunska pratnja radi postizanja dubokog registra. Sam instrument sastoji se od nekoliko elemenata, ali čitava struktura napravljena je od jednog komada drva. Vrsta drva od kojeg se izrađuju gusle razlikuje se od područja do područja, pa tako mogu biti od javora, jasena, hrasta, murve ili oraha. Gusle se sastoje od 7 osnovnih dijelova.
Tako je vrljača zvučno tijelo, odnosno izdubljeni dio drva preko kojeg je navučena koža (uglavnom janjeća), na sredini izbušena s do 10 rupica kako bi se prilagodila zvučnost instrumenta. Držak se sastoji od vrata i glave, pri čemu je glava vršni, uglavnom rezbarenjem ukrašeni dio gusala, a vrat je središnji dio koji povezuje vrljaču i glavu. Žica je napravljena od struna konjskoga repa i zateže se na dva kraja, na oputu koja je na donjem dijelu gusala i kočić koji se nalazi na vratu između glave i drška. Konjić odvaja žicu od vrljače, u nekim slučajevima do 3 prsta visine. Gudalo ili lužac napravljen je od prirodno zakrivljene grane, a žica je od konjskih struna.
Oko porijekla gusala postoje dvije teorije, slavenska i ilirska. Naime, prema slavenskoj teoriji, gusle su došle iz slavenske pradomovine. S druge strane, prema ilirskoj teoriji Slaveni su gusle preuzeli od Ilira. Premda je riječ gusle sigurno slavenskog porijekla, odnosno iz staroslavenske riječi gosl što znači žica, nedoumica o porijeklu još nije razjašnjena.
Drvo javora, od kojeg se često izrađuju gusle, u slavenskoj mitologiji ima posebnu povezanost s kultom predaka. Možda su baš zbog toga preci česta tema guslarskih pjesama. Ostali mitski elementi u guslama se očituju kroz sami izgled. Česta tema figura na glavi gusli su domaće životinje, što upućuje na pastirski karakter guslara.
Premda postoje legende i zapisi o posebnim drvenim glazbalima Slavena još iz 7. stoljeća, ne može se sa sigurnošću tvrditi da se radi o guslama. U prilog postojanju gusli u srednjem vijeku govore epske junačke pjesme koje su se gotovo sigurno morale izvoditi uz gusle. Od tih pjesama svakako su najpoznatiji skup pjesama o Kraljeviću Marku. U novom vijeku zapisuje se sve više guslarskih pjesama, a jedna od najrasprostranjenijih „pjesmarica“ bio je Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića.
Prema tipu, gusle se dijele na hercegovačke i dubrovačke, a razlika je u dužini i visini postavljanja žice. Često se spominje da su gusle s dvije žice koje se pojavljuju kod ličkih Bunjevaca poseban tip. Za gusle je karakteristično da se uštimavaju prema glasu guslara pa su svake gusle posebne. To se događa i zato što se gusle sviraju isključivo uz guslarevo pjevanje, a često se čuje da dobar guslar mora jasno i glasno pjevati jer je to smisao pjevanja uz gusle.
Osim osnovnog tona pri otpuštenoj žici, na guslama je moguće odsvirati još 4 tona. Prvi ton je za ¾ stupnja viši od osnovnoga, drugi je od prvoga viši za pola stupnja, kao i treći od drugoga, a posljednji ton je viši za cijeli stupanj od trećega. Ton se proizvodi potezanjem žice gudala preko žice gusli, a obje žice premazuju se smolom.
U Konavlima danas nema guslara, a većina gusala izgubljena je ili propala. Ipak, sve donedavno Konavle su bile jedno od važnih guslarskih središta. Kao i u velikom dijelu Hrvatske do 20. stoljeća bila je jako popularna knjiga Razgovor ugodni naroda slovinskoga, ali su u upotrebi bile i druge „pjesmarice“ uglavnom junačko-hajdučke tematike. Pjevanje uz libro uglavnom je praćeno zvukom gusli. Guslalo se najviše noću oko komina, ali i na raznim druženjima, zabavama i dernecima. Rasprostranjenost gusala do Drugog svjetskog rata opisuje i anegdota koju kazivač stavlja na završetak Prvog svjetskog rata. Kazivač pamti da pop u predici hvali kraja Petra, a svima u Konavlima su oduzeli tako zvani dar slobode, odnosno pokupili ti čudo stoke. U mene đedo se digo i reko popu ili predikaj kako Bog zapovijeda ili ja idem doma po gusle.
Osim epskih junačkih pjesama, guslari su često znali opisivati dnevno političke događaje. Tako su i danas poznate zapisane konavoske guslarske pjesme, premda više nemaju taj karakter. Stariji čitatelji vjerojatno se sjećaju Pastirice Stane ili Sna cavtatske općine, koje opisuju seljenje središta općine na Grudu za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Guslarske pjesme pisane su i nakon Drugog svjetskog rata, a neke od poznatijih su San i Boj, koje opisuju bijeg zaručnice. Po svojoj dužini guslarske pjesme mogu trajati svega nekoliko minuta pa sve do sat vremena, što uglavnom ovisi o događaju koji pjesma opisuje.
Kako je nakon Drugog svjetskog rata guslara bilo sve manje, pjesme koje su u svojoj srži osmišljene za pjevanje uz gusle zadobivaju literarni karakter. Tako su se i šaljive pjesme, zvane vrabac, najvjerojatnije prvotno izvodile uz gusle. Karakter ovih pjesama bio je ismijavanje mana junaka koji se predstavljaju na herojski način. Nažalost, ovo narodno blago sve se više zapostavlja.