Došla je i veljača, vrijeme kad se budimo iz zimskoga sna i polako pripremamo za nadolazeće radne obveze. Pa tako sunčano vrijeme (koliko veljača-prevrtača dozvoli) izmami Konavljane da pođu u doce, baštine, poje u izvidnicu.
Konavoski rječnik sadrži nekoliko naziva za obradivu ili neobradivu zemljanu površinu gdje je netko pošo kopat. Dakle, baština je bilo koji komad zemlje, uglavnom nečije nasljedstvo koje može biti očevina, djedovina ili domovina. Docem će Konavjani nazvati manji komad obradive zemlje, dok je vrt jedan ili više dolaca oko kuće u kojima se uglavnom sadi povrće, a prema literaturi, nekada se sadilo i žito i lan. Đardin bi mogao biti istog značenja u urbanim sredinama, a u Konavlima se odnosi na manji ograđeni vrt. Naravno, tumačenja su različita i svatko će svoju baštinu nazivati onako kako je naučio. Svaka zemlja koja se obrađuje naziva se i radna zemja.
Zemljište može biti ćakljivo, sastavljeno od više čaklica ili čakljica, škajica ili škaja, zatim ono može biti postavljeno u zgrade, može biti riječ o škrapama ili manjim obradivim komadima zemlje ili lastvama, uskim docima koji su obično pri brdu među stijenama, a najcjenjenije je poje. U dolac se ulazi kroz ždrijelo, otvor u međi obično zatvoren dračom.
A kada uđeš, svega blaga Božjega!
Ipak, da bi došli do toga blaga, svaki poljoprivrednik dobro zna koliko je tu posla. Prije nego ih zakišamo u vodu prije rabote, nabrojat ćemo konavoske poljoprivredne alate. Ili barem pokušati.
Dikela je riječ grčkoga podrijetla, a to je alat su dva usporedna roga, a treći ide prema gore; najbolji je opis kazivača: dikela su tri roga, dva u zemju, a treći protiv Boga. Ranije verzije dikele bile su bez gornjega roga koji služi za prekidanje žila, a nazivane su šuše. Dikelom možemo trapit, odnosno duboko kopati zemlju do po dikele u glinu odstranjujući korijenje korova i drveća.
Trapimo uglavnom za sadnju loze, voćaka ili trapa, odnosno za sadnju pipuna i dinja. Trapit može jedna osoba, a ako se to čini u dvojicu, naziva se trapit na suje – to je kopanje gdje jedan osujava, a drugi probija za njim. Osujavat znači dizati gornji sloj zemlje dikelu do dikelu i po dubine, nakon čega druga osoba probija, odnosno dublje kopa dizanjem tvrdoga sloja zemlje. Mjera iskopane brazde veličine dikele u trapljenju se naziva i bot. Dakle, trapljenjem pripremamo nerađenu zemlju u koju namjeravamo nešto posaditi.
Osim toga, dikelom možemo i gruniti. Grunimo u ljetnim mjesecima kada zemlja popuca, a izvadila se krtola. To je kopanje dikelom kojim se gornji sloj zemlje, odnosno grumeni okreću na površinu kako bi izgrašili, to jest kako bi ih sunce ispeklo. Ono služi za pripremu sadnje novih kultura.
Ako želimo tajati zemju, znači da ju želimo poravnati, a zemljinu ili rasutu zemlju treba zatisnuti. Svako održavanje i obrađivanje zemlje naziva se meljoramenat.
Osim dikele, u docu treba i objetalica, alat koji ima dva roga s uskim željeznim vrhom u oba smjera. Ona služi za kopanje oko kamena, odnosno u škripovima. Objetalica se još naziva i izbijača, ponekad i mašklin, kramp, a ako je veća onda krampa. Kao i dikela, i ona može biti šuša, bez drugoga roga.
Za kopat, kućicat, tašulat koristimo motiku, a ta riječ ujedno se koristi i za mjeru za površinu od 400 m2. Kućicat ili kopat na kućice odnosi se na stvaranje manjih rupa na uzoranome tlu u koje se stavlja gnoj i sadnica. Tašulanje je obrađivanje tankog površinskog sloja zemlje s ciljem sprečavanja isparavanja vode iz tla.
Moramo spomenuti i motičak, manju motiku koja služi za sitnije kopanje, kada je nešto na gusto posađeno. Od dosadnih trava u docu koristit će i kopačica ili vrsta motike trapezastoga vrha.
Nikad nećemo kopati bez kosurka, alata kojim se odstranjuje zemlja s drugih (već spomenutih) alata i crevaja. Kosurak se ponegdje naziva i kučan. On je u obliku kośerića, još jednog poljoprivrednog alata koji služi za sječu grana. Ako vas i to zbunjuje, kośerić bismo mogli opisati kao mali kosijer, koji se naziva još i kučeljak.
Prije modernih kosilica, za košnju su korištene kose, a u Konavlima poznajemo i kosaču i kosačicu, a kao što i sam naziv govori, riječ je o većoj ili manjoj kosi. Kako vas ova logika ne bi zbunila, napomenut ćemo da je srpača alat kojim beremo travu, a srp je pak alat kojim se bere žito.
Spomenut ćemo još neke nazive alata, na primjer maca ili macola nazivi su za veliki čekić, gogica je čekić za kamen, a običan čekić naziva se još i korać. S njime pod ruku, odnosno u ruku ide i čivija ili čavao. Bat ili malj u Konavlima je maj, riječ koja se često koristi i u prenesenom značenju, najčešće kada nas netko naljuti. Sa sjekirama se zasad nećemo previše zezat, pa ćemo samo spomenut da je u Konavlima ona śekira, a bradva je śekira za kresat grede. Sjetili smo se i pile, šeguna, šegunića, šege i pilara – dugačke pile koja se koristi u dvojicu… Ali da ne zapilamo, poželjet ćemo vam sretno i berićetno kopanje! Sve vam ćetalo, a u docu vam rađalo!