Cavtatska priča o obitelji Fagioni odnosno Bukovac započinje početkom 19. stoljeća, kad je talijanski moreplovac Giuseppe Fagioni, rođen 1784. godine u malom ribarskom naselju Chiavariju kraj Genove, pristigao u Cavtat. Naime, doplovivši s ligurskih obala i vjerojatno zbog nevremena, talijanska trabakula surgala se u malu, ali od jugovine zaštićenu cavtatsku luku. Za vrijeme boravka u Cavtatu Giuseppe Fagioni upoznao je Cavtajku Anu Kličan, rođenu 1788. godine od oca Rada Kličana i majke Ane Kličan rođene Kristović, s kojom će 1807. godine sklopiti brak. Nakon ženidbe Fagioni trajno mijenja svoje prebivalište nastanivši se u Cavtatu.
U jednoj od cavtatskih uličica što se od rive penju prema Prijekom, Fagioni je pronašao i kupio skromnu kuću odnosno jednokatnicu s cisternom, prizemnom kuhinjom i krušnom peći te je također bio vlasnik i susjedne parcele i vinograda. Sa suprugom Anom imao je pet sinova, no nedugo nakon rođenja posljednjeg sina Ivana, Ane je oboljela od tuberkuloze te je preminula 1825. godine u 37. godini života, a uskoro za njom je i zauvijek otišao šestomjesečni Ivan.
Krajem iste godine Giuseppe Fagioni ponovno se oženio djevojkom iz ugledne cavtatske pomorske obitelji Ivankom Kazilari, rođenoj 1789. godine od oca Ivana Kazilarija i majke Pavle Kazilari rođene Kristović, a s kojom je imao dva sina. Tako su braća Frano, Rado, Lovro i Augustin, ponovnom ženidbom svoga oca dobili polubraću, Frana i Ivana, a koliko je poznato, Ivanka se s jednakom pažnjom brinula o svoj djeci, kako rođenoj tako i o posincima.
Giuseppe Fagioni u novoj se domovini posve asimilirao, izvrsno je naučio jezik, tako da se čak i naški i Bogu molio te se nastavio baviti svojim pomorskim zanatom. Tako bilježimo da je 1817. godine bio član posade manjeg broda San Niccolo s jednim jarbolom i latinskim jedrom, u vlasništvu Vlaha Herendije, jednako kao što bilježimo da je i sam bio vlasnik barke od 26 mletačkih stopa.
Najstariji Giuseppeov sin Frano, rođen 1809. godine, jedno je vrijeme boravio u New Orleansu gdje je radio kao trgovac, a po povratku u Cavtat s bratom Radom, rođenim 1811. godine, s pomoću majčina imetka otvorio je trgovinu. Ni jedan ni drugi nisu imali nasljednike, iako su bili u braku. Frano je oženio Reginu Ismaelli koja je zarađivala kao švelja, a Rado je preminuo s 43 godine ostavivši iza sebe mladu udovicu Katu Herendiju. Treći Giuseppeov sin, Lovro, rođen 1819. godine, kao mlad je umro u San Fransciscu, također bez nasljednika te je tek četvrti brat, Augustin, rođen 1821. godine, produžio lozu Fagioni.
Augustin je jedno vrijeme nastavio pomorsku tradiciju svoje obitelji, otišavši u Carigrad i ploveći na parobrodu kao sobar, no na kraju se vratio u Cavtat i posvetio postolarskom zanatu koji je kao mladić izučio. Oženio se Marijom Perić s kojom je imao četvero djece, a među njima i slavnoga Vlaha. Nadalje, braća iz drugog Fagionijevog braka također nisu imali nasljednika.
Naime, Ivan, rođen 1830. godine, umro je kao četrnaestogodišnjak, dok je Frano, rođen 1826. godine, kao mlad otišao u New Orleans gdje je proveo 18 godina, a po povratku u Cavtat oženio se Anom Divizić. Ponovnim odlaskom u Ameriku, dundo Frano mali odveo je i nećaka, maloga Vlaha, no ubrzo je umro bez vlastitog potomstva i ostavljajući Vlaha nezaštićenog.
Giuseppe Fagioni umro je 1851. godine doživjevši brojne sretne, ali i tragične trenutke unutar svoje velike obitelji čiji su članovi zapravo živjeli uobičajen život te poput mnogobrojnih Cavtaćana u ondašnja doba odlazili trbuhom za kruhom u Ameriku ili zarađivali od trgovine, obrta ili pomorstva. Iako je za očekivati da će tako mnogobrojna obitelj ostaviti iza sebe brojne nasljednike, to nije bio slučaj. Od svih potomaka jedino je Augustin doživio duboku starost provevši život u rodnoj kući u Cavtatu i podižući svoju obitelj kao jedine nasljednike loze Fagioni, među kojima je i Vlaho, koji nikada nije upoznao rodonačelnika svoje loze, ali ju je svakako proslavio.