Tragom turice

Biljke nemaju samo svojstva, lišće, podanke, izdanke i staništa. Biljke imaju svoje legende, dio su svih mitologija jer su kod svih bile jezik opstanka, stvarnog i nestvarnog. One imaju svoje vile čuvarice, svoje svece, svoje pratitelje, a imaju i svoje zadatke i moći. Nerijetko su se upotrebe određenih biljaka u segmentu vjerovanja preklapale po udaljenim dijelovima svijeta, toliko udaljenim da je sigurno biljka bila ta koja je šapnula tajni život svojim korisnicima.

Biljke imaju brojne nazive koji nas vode u dio tajnog svijeta znanja prijašnjih korisnika i njihov odnos prema biljci upućujući nas i na dobro i na zlo. Kroz analogije naziva pokušavamo spojiti poznate komadiće nepoznate slagalice jednostavnosti ljudskog bivanja na zemlji koliko god kompliciranim se činila. Dakako, dio je to ljepote vječnih pitanja i nadahnuća jer svakom prosudbom, osudom ili prognozom paraliziramo mogućnost nepoznatog u svojem manifestiranju.

Predstavljajući turicu tako počinjemo od njena naziva koje nam zvoni iz dubrovačkog baštinskog krajolika.

Turica je uz Bemba i Vilu jedna od triju folklornih karnevalskih spodoba poznatih u Dubrovačkoj Republici. U baštinskim istraživanjima vezanim za početke karnevala odnosno maškarata i u svim pitanjima o toj tradiciji nezaobilazno su počelo, premda se o njima malo zna. Poznato je da su dio ratne parade koja se odvijala u danima sv. Vlaha u sklopu određenih plesova kao dijela prastarog ritualnog godišnjeg reda uglavljenog u državnički ceremonijal. Zapravo, to je uvijek ista težnja vlasti da inkorporira dio baštinskog kako bi se činila bližom.

Poslanje maskiranih likova koje su uprizoravali muškarci toga vremena nije posve jasno, premda to nije usamljena pojava. Slično nalazimo i u drugim geografskim područjima u bližoj i daljoj nam baštini.

Vila i Bembo pojavom su uglavnom ljudskih osobina, dok je Turica nešto čudnovatija pojava, lik s konjolikom glavom. Prikazivali bi je tako da su jedan ili dva muškarca bila pokrivena krznom, a na štapu podosta iznad sebe držali bi izražajno napravljenu konjsku glavu.

Ovdje ne možemo a da se ne prisjetimo malog isječka iz indijske mitologije i njihove konjolike glave u liku Dadhyanca kojemu je bog Indra zaprijetio da ako Ašvinima, bogovima zdravlja i ljepote, oda tajnu znanja spravljanja napitka od some, da će ga kazniti smrću tako što će mu odrubiti glavu. Blizanci Ašvini nisu imali znanje spravljanja napitka, a ni pravo koje bogovi inače imaju za uživanjem opojne some. Dadhyanca se dovinuo rješenju tako što se dogovorio s Ašvinima da će mu umjesto njegove glave staviti konjsku dok ne udijeli svoje znanje. Kada Indra skonta odsjeć će mu glavu, a nakon toga će Ašvini vratiti Dadhyanci njegovu pravu glavu. Tako je i bilo, Indra je odsjekao glavu, a kad je uvidio prevaru njegov bijes je bio strašan. Lubanja konjske glave trunula je bačena u jezeru Sarjanavat oko kojeg su rasle najvažnije biljke za pripravljanje some.

Žrtvena konjska glava omogućila je istini da se širi i Dadhyancu da živi, Ašvinima da dijele božanski napitak kao i ostatak vedskog panteona, a promijenila je i načine žrtvovanja. Upravo iz ove predaje opravdala su se sva sljedeća zamjenska žrtvovanja u tadašnjoj kulturi dok je snažan moment u ovom obliku, bez obzira na ishodište, preživio donedavno, a vidjeli smo ga u komunikacijama mafijaških obitelji. Konjska glava je  postala upravo simbol za otkrivenja tajni.

Znajući da je ime znak i vođeni jakom znatiželjom daleko smo otputovali, a pred nosom nam je još turica. Tim imenom se u širem području nazivaju klipovi kukuruza, a kao ime u biljnom svijetu uglavljeno je jednoj zaista posebnoj i narodu dobro poznatoj biljci, turici ili petrovcu koji cvjeta sad oko dana sv. Petra.

Turica (lat. Agrimonia eupatoria) višegodišnja je biljka iz porodice ruža (Rosaceae). U podanku je dobro razvijen korijen iz kojeg izlazi stabljika s neparno perastim listovima, čiji su pojedinačni lisci jajoliki i zubasti, a od ispod gusto su dlakavi kao i stabljika. U gornjem dijelu stabljike razvijaju se cvjetovi na jako kratkim peteljkama, kao da su zalijepljeni za stabljiku. Cvijet ima vijenac od pet žutih latica slično kao kod gospine trave, s pet lapova ispod i velikim brojem prašnika. Na čaški su bodlje. Kad ocvatu, cvjetovi se pretvore u plodiće. U gornjem dijelu stabljike cvjetovi koji se tek imaju razviti su u okruglim pupovima koji doslovce izgledaju kao klip na stabljiki, ne kukuruza, već cvjetnih pupova.

Raste u suhim poljima, proplancima i osredcima s malo hlada, svuda po Konavlima i Konavoskim brdima. Medonosna je i vole je i kukci i ljudi.

S njom su se liječile brojne bolesti, ali je nekako najpoznatija u narodu kao sastav ulja, macerata za zacjeljivanje rana i njegovanje kože oštećene opeklinama. Oblozi od turice spašavaju iščašene zglobove i mjesta lomova kostiju pa je zovu i kostolom. Njome se liječe i osipi, a nalazimo da se liječe i ginekološke ranice, zatim da zaustavlja obilne menstruacije i krvarenje hemoroida, kako je dobra za bubrege, jetru, slezenu… Sve u svemu, opet jedna velika i jaka pomoćnica.

Ali nije turica samo petrovac koji liječi. To je još jedna od onih biljaka  apotropeja, a i biljina za vračanjem kako bi neki rekli. Indijanci su turice upletali konjima u grivu i vješali po tkanjima kako bi konji bili zaštićeni od ozljeda, mirni i puni energije, pa je uz nju i konj i jahač zaštićen. Vješali bi se snopići i na štale da se stoka smiri, da se otjeraju zmije i da bude plodna, a za plodnost se vjerovalo da je dobra i za muškarce, pa su je muškarci pili u crnom vinu za spolnu snagu i plodnost.
Za vračanje se koristio prah turice izmiješan s njenim pepelom u obredima skidanja uroka s kuća i ljudi.

Prema svim ovim opisima nagađamo da bi indijskim Ašvinima koji spašavaju smrtnike i stoku na samome pragu između bogova i ljudi bila u najmanju ruku draga, a možda je i Dadhica prije nego je stavio konjsku glavu s turicom prao i grgljao grlo. Naime, bio je to zagovor za moćan i čist glas, a tako na drugoj razini i za izbor riječi koje su istina i zakon, što je časni cilj kad se prenosi znanje.