S ili sa? Konavoskog ili konavoskoga?

Navesci ili pokretni samoglasnici karakteristika su hrvatskoga jezika koja često zbuni i potakne rasprave što i kako je ispravno. Prvo ćemo definirati navezak odnosno pokretne samoglasnike kao pojavu koja može, ali ne mora doći na kraj riječi (zato ime pokretni) te ne mijenjaju značenje riječi, već olakšavaju govor ili utječu na stil govora. Tako u standardnom hrvatskom jeziku, ali i u brojnim dijalektima imamo naveske poput: sad(a), novog(a), konavoskog(a), dobrom(u), jednom(u).

Samoglasnik a u zagradama upravo je taj traženi navezak, a u razgovoru sa starijim kazivačima u Konavlima dolazi kao pravilo, rijetko kad ćemo naići na pridjev i prilog bez njega. Kao što smo već rekli, to je dio i standardnog(a) govora, nije specifičan samo za Konavle, ali dok je u standardnom govoru korištenje naveska fakultativno, izgleda da u konavoskom, bar prije, nije tako bilo. U opisu konavoskoga govora iz 1983. godine Zorka Kašić navodi oblike s naveskom kao pravilo, a ne mogućnost. Prije nje isto je pisao i Budmani u opisu dubrovačkoga govora, koji tvrdi da genitiv nigda ne gubi krajnjega samoglasa.

Zanimljivo je i danas čuti naše kazivače kako ih nesvjesno koriste u svakodnevnom govoru.

Čilipi, 1939.

Isto tako, u konavoskom su govoru zabilježene pokazne zamjenice s nastavcima –ega, –emu, na primjer: ovega, ovemu, onega, onemu, tega, temu, a puno rjeđe možemo čuti standardne oblike: ovoga, ovomu, onoga, onomu, toga, tomu. Ono što je ovdje zaista zanimljivo jest činjenica da nije zabilježen –eg ili –em (oveg, oneg i sl.), što možda dodatno pokazuje koliko je uporaba naveska u konavoskomu govoru svakidašnja.

Osim pokretnih samoglasnika ili navezaka koji su fakultativni u standardnome jeziku, ipak postoje i oni samoglasnici koji dolaze u određenom kontekstu i za koje postoji pravilo kad i kako ih koristiti. To su prijedlozi s/sa, k/ka, uz/uza koji često zbunjuju govornike, a njihova je uloga zapravo olakšati izgovor. Na primjer sa dolazi ispred riječi koja počinje sa s, š, z, ž, ps, pš (sa psom, sa životom), ka ispred k, g (ka klupi, ka gradu), a navezak se stavlja i u ispred zamjeničkih enklitika (uza me, uza nj, uza se, kroza te, poda se).

Uz navedene, u Konavlima ćemo čuti i su tijem, su čijem, su četiri, prošo je su pet, ili čak so tijem. Prijedlog su (< *sǫ), obično potvrđen u navedenim sintagmama, može se pronaći i u lijepim konavoskim frazama poput mogu se proć su malo, značenja ʽskromni suʼ, ʽmogu živjet s malo, skromnoʼ.

Iako na prvi pogled navezak i njegova uporaba u konavoskom govoru ne zvuči zanimljivo i ne znači puno, uvidjeli smo da već dulje vrijeme prkosno u konavoskom govoru postoji kao jezična značajka i upotpunjuje naš identitet.