Prije dvije godine, 18. ožujka 2020. krenuli smo s prikupljanjem samoniklih priča iz Konavala. Početak pandemije potaknuo nas je da uđemo u novo normalno, da se prebacimo online i održimo staru publiku na taj „manje dobar način druženja“. U tom periodu bili smo primorani zatvoriti vrata, a u koraku do tog novog, nepoznatog, nismo ni primijetili koliko smo prozora otvorili. Nismo samo održali dio stare publike i prebacili se online s našim starim znalcima, već smo upoznali i novu publiku, i to ne samo u okolici, nego diljem svijeta.
Prebacivši se u virtualni svijet, odmah smo odlučili omogućiti praćenje informacija poput onih tko, kad i zašto posjećuje naše stranice. Zahvaljujući tim alatima, saznali smo i da smo čitani u susjednoj Bosni i Hercegovini, Srbiji, SAD-u, Njemačkoj, Austriji, Velikoj Britaniji, Kanadi, ali i u manje očekivanim državama poput Indije, Japana, Alžira ili Bangladeša. Možda smo na ovaj način ušli i u jednu konavosku, ujedno i hrvatsku iseljeničku priču, ali to ćemo ostaviti za našu skorašnju izložbu.
Iako je prvotni cilj bloga bio odagnati strah od nepoznatog i pokazati drugima (a i samima sebi) da se sve potrebno za život nalazi u našem okruženju koje nas podržava, do danas je ta priča otišla u puno dalju sferu. Blog Samonikle priče iz Konavala sada je velika baza podataka iznjedrena iz glava kazivača, usmene književnosti, literature i istraživanja naših pisaca. Tako danas imamo više od 140 priča iz prirode, odnosno tekstova u kojima pokušavamo predstaviti prirodnu baštinu Konavala. Biljkama se pristupalo više etnografski nego botanički, a upoznavali smo ih sukladno njihovom kalendaru, odnosno s obzirom na vrijeme njihovog pojavljivanja u prirodi.
No, dok su biljke spavale ispod zimskog pokrivača, nicale su priče iz muzeja, odnosno tekstovi kojima smo obrađivali materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu Konavala. Tako naš blog broji čak 537 priča iz muzeja, kojima smo predstavili Vlaha Bukovca i njegovu obitelj, Katicu Benc Bošković, Paulinu Bogdan Bijelić, Jelku Miš, zapravo brojne ličnosti Cavtata i Konavala. Virtualno smo prošetali Konavlima i upoznali sve čitatelje s pojedinim konavoskim selima i lokalitetima, ali uputili smo se i u doce te se posvetili poljoprivrednim temama s ciljem prijenosa znanja, pogotovo onog naših starih, na novije generacije. Ukupno brojimo 703 teksta, odnosno 676 tekstova na hrvatskom, a 26 na engleskom jeziku.
Opisivali smo brojne konavoske običaje, kako one žive tako i one zaboravljene, prenosili smo riječi naših starih iliti usmenu književnost Konavala, prezentirali konavoske govore, užu i širu sliku povijesti Konavala, a i proslavili smo brojne rođendane i obilježili obljetnice. Priznajemo da smo ponekad i sami, kao i mnogi naši sugovornici, pomislili da je s nekom temom gotovo, da je nešto napisano i završeno, ali već u idućem trenutku postavljali smo nova pitanja, nadopisivali recepte pod biljke, bilježili nova kazivanja i saznanja. To smo, između ostalog, mogli zahvaljujući i doprinosima čitatelja, njihovim dijeljenjem i komentiranjem sadržaja, čime je ujedno ostvareno prikupljanje građe, kako novih informacija tako i novih fotografija ili muzejskih predmeta.
Istovremeno smo s ponosom bilježili nove teme, nove tekstove i nove rečenice, a s rastom istih, rasli smo i mi – najviše sa željom da doprinesemo zajednici. Neke smo tekstove ponovno objavljivali i dijelili zbog njihove aktualnosti ili odlične čitanosti, a više od 113 tekstova preuzeto je u člancima na portalima i u novinama. Uskoro će djelić ove baze podataka, priče iz Cavtata, dobiti i tiskani oblik, čemu se neizmjerno veselimo.
Iako su tekstovi nepotpisani, anonimni, ovim putem ćemo se potapšati po ramenima i dati mali aplauz našim uzgajivačima, odnosno piscima samoniklih priča: Jelena Beželj, Petra Brailo, Helena Puhara, Antonia Rusković Radonić, Maris Stanović i Marko Vodopija, a istovremeno ćemo zahvaliti i doprinosu naših starih i gostujućih autora Lucije Ljubić Drašković, Anite Trojanović i Iva Radonića, kao i prevoditeljici volonterki Kim Butigan.
Statistika kaže da smo tijekom dvije godine imali više od 100 000 virtualnih posjeta i više od 90 000 čitatelja. Iako smo se polako vratili starom normalnom, brojke su ohrabrujuće, pa svakako nastavljamo dalje istim tempom.
Vi, naši virtualni posjetitelji i pratitelji, čitate nas već punu drugu godinu – i hvala Vam na tome. S veseljem ulazimo u treću godinu virtualnog druženja, a pozivamo Vas da nas posjetite i uživo. Radujemo Vam se!