U tradicijskim Konavlima, odnosno do pojave kupovnih materijala sav tekstil za narodne nošnje proizvodio se kod kuće od domaćih sirovina, dok se većina odjevnih predmeta najčešće izrađivala u Cavtatu kod poluprofesionalnih tkalja. I dok je muška nošnja za svakodnevnu upotrebu i radni dan bila jednostavnija i gotovo bez ikakvih ukrasa, svečana blagdanska nošnja i napose nošnja koja se nosila u iznimnim svečanim prilikama, poput svadbi, ističe se izuzetnom ljepotom i nakićenosti. Te odjevne predmete izrađivali su narodne zanatlije, to jest terzije.
Terzije su majstori najčešće albanskog porijekla koji su dolazili otvarati svoje obrte u gradovima i većim mjestima, zadovoljavajući potrebe stanovništva za krojenjem, šivanjem i ukrašavanjem dijelova nošnje. U većim gradovima po istoku terzijski su obrti bili velike zanatske manufakture u kojima su se izrađivali gotovo svi odjevni predmeti gradskog stanovništva. Prisutni su i na području Dubrovnika, a poznato je da su terzije držali svoje radnje obiteljskog tipa na Grudi i u Cavtatu sve do perioda između dva svjetska rata.
Za Konavljane, to jest za mušku nošnju šivali su i ukrašavali svečana gornja odijela, odnosno presomitaču, koret i gunjac ili fermen i tozluke od crvene čohe, dok su od dijelova ženske nošnje izrađivali samo kapu zlataču i čermicu, tekstilne predmete koje je zaručnik poklanjao budućoj ženi prilikom zaruka. Također, terzije su i prodavale predmete orijentalnog stila, to jest turske provenijencije koji su ušli u mušku nošnju poput oružja, muškog nakita. Očigledno je da je terzijski rad većim dijelom zastupljen kod muške narodne nošnje koja je napuštanjem arhaičnih elemenata i usvajanjem terzijskog odijela dosegla univerzalan tip oblačenja na širem području.
Posljedično tome razlike između muških odijela Dubrovačke Republike ogledaju se samo u detaljima te, premda je terzijski vez rasprostranjen po cijelome Balkanu i Maloj Aziji, na prostoru bivše Dubrovačke Republike ukras karakteriziraju vrlo jednostavne strukture, a sam se ukras gotovo ponavlja u vrlo sličnim izvedbama.
Karakteristika ovih odjevnih predmeta jest da su izrađeni od skupocjene čohe, velura ili svile, a koji su uvijek bili uvoznog podrijetla i stizali su uglavnom iz Carigrada i Beča. Svoju raskoš postizali su bogatim ukrašavanjem terzijskim vezom, svilenim ili pamučnim gajtanima i srmenim žicama, odnosno tekstilnom pređom u kojima ima metalnih niti, a stupanj nakićenosti odgovarao je stupnju svečanosti prilike, kao što je i bio pokazatelj imutka njegova vlasnika s obzirom da su terzijska odijela bila vrlo skupa.
Najreprezentativnije ukrašavanje svakako je bilo ukrašavanje zlatovezom, korištenjem pozlaćenog srmenog konca koji je u raskošnim ornamentima i motivima spirala, kružića, vitica prekrivao površine prsluka u većoj ili manjoj mjeri. Tako je presomitača, muški prsluk bez rukava s duplim kopčanjem i s pucama izrađenim od finog filiigranskog srebra, nakićena zlatovezom na vratnim prednjim kosinama.
Koret, prsluk dugih rukava koji se ne kopča i koji je toliko otvoren da se ispod njega u cijelosti vidi prednjica presomitače, ukrašen je samo po rukavima, dok kratki prsluk koji se ne kopča, gunjac ili fermen, baš poput ženske čermice, ima ukrašenu čitavu površinu terzijskim vezom od pozlaćene srme, a rubovi i sastavni šavovi optočeni su s po šest nizova pozlaćenog gajtana.
Kao najraskošniji muški prsluci, fermeni ponekad imaju na prsima i ukras od toke izrađene od nanizanih mjedenih cjevčica i s aplikacijom metalnih ploča koje su izrađivali zlatari, dok su terzije oko toka našivali pozlaćene pozamenterijske vrpce. Srma je i glavni dio muških dokoljenica, kao i djevojačke crvene kape, čiji je obod ukrašen zlatnom srmom.
Ukrašavanje zlatnom srmom precizan je ručni rad pri kojem se koriste različite debljine konca za različite dijelove nošnji, zavisno od težine i strukture koji se vezu, a kojim se ostvaruje posebna raskoš i ljepota cjelokupnog izgleda i dojam narodne nošnje. No, po složenosti izvedbe kao i cjelokupnom dojmu ne zaostaju ni ukrasi terzijskog veza izvedeni crnim ili crvenim svilenim koncem. Tako su dijelovi nošnje ukrašeni svilenim ili srmenim gajtanima dio naknadno usvojenog levantinskog tipa ukrašavanja koji su postali prepoznatljiv dio muške konavoske narodne nošnje.