Ludovik Veliki

Ludovik Veliki

Od svojih prvih uspona u 10. i 11. stoljeću Venecija je budno vrebala na istočnu obalu Jadrana. Razlog tome je uspostava trgovine s Levantom zbog koje su Mlecima trebale čvrste luke na putu do Carigrada i ostalih luka istoka. Svoje ambicije Venecijanci su temeljili na ideji bizantske Dalmacije, odnosno prostora koji su nekada bili pod kontrolom Bizanta, kao što je bila i sama Venecija. Drugim riječima, Venecija je dalmatinske gradove smatrala svojim pravom.

Takva politika dovodila ih je u česte sukobe najprije s hrvatskim i neretvanskim vladarima, a kasnije s kraljevima krune svetog Stjepana. Iako je mletačka agresija često bila bezuspješna, od 1205. godine Venecija se čvršće utvrdila na hrvatskoj obali. Svakako najvažnije stečene luke bile su Zadar i Dubrovnik, metropole Donje i Gornje Dalmacije. Svoju vlast će proširiti u dvadesetim godinama 14. stoljeća i na ostale dalmatinske gradove nakon pada bana Mladena II. Šubića 1322. godine. Samo četiri godine kasnije, 5. ožujka 1326. rodit će se čovjek koji će poništiti sva mletačka presizanja u Dalmaciji. Bio je to Ludovik I. iz dinastije Anjou koji će u povijesti ostati zapamćen kao Veliki.

Grb Ludovika Anžuvinca

Dinastija Anžuvinaca porijeklom je iz Francuske, a u 14. stoljeću vladaju u Napulju, Ugarskoj i Hrvatskoj. Ludovikov otac Karlo Robert došao je na ugarsko-hrvatsko prijestolje 1301. godine i idućih 20 godina posvetio je kršenju moći plemića pa su tako na red 1322. došli i Šubići, najveći hrvatski velikaši pod čijom je vlašću tada bila gotovo čitava Hrvatska južno od Gvozda sve do Huma, dalmatinski gradovi osim Dubrovnika i Zadra te srednjovjekovna Bosna. Nakon što je kralj uništio moć Šubića, metež je najbolje iskoristila Venecija koja je došla u posjed svih dalmatinskih gradova. Kada je 1342. godine umro Karlo Robert malo tko je očekivao da će mladi Ludovik svojim vojnim uspjesima nadvisiti oca.

Za razliku od Arpadovića koji su svoju politiku usmjeravali prema Panoniji, Anžuvinci su u želji da povežu svoje posjede znatno više truda uložili u kontrolu Jadrana. Na tom putu im je stajala Venecija i njena moćna mornarica. Mladi kralj Ludovik već je 1344. godine uspio konsolidirati svoju vlast i poraziti većinu neposlušnih plemića, a zaposjedanjem Knina otvorio je put prema Dalmaciji. Dvije godine kasnije, nakon što su se Zadrani pobunili protiv Mlečana, Ludovik će pokušati vratiti Dalmaciju pod svoju vlast, ali će pod Zadrom doživjeti poraz i bit će prisiljen potpisati osmogodišnje primirje. U međuvremenu je ratovao u Napulju i nakratko uspostavio vlast nad tim područjem.

Ulazak Ludovika Velikog u Zadar na škrinji Sv. Šimuna

Kada je isteklo primirje s Mlečanima, 1356. godine Ludovik je pokrenuo novu vojnu. Ovoga puta postupio je mudrije i s glavninom vojske udario na talijanske gradove pod vlašću Venecije. Ludovik gotovo nije mogao izabrati bolje vrijeme za napad jer je Venecija izgubila dva jaka savezništva, najprije je 1348. godine umro posljednji jaki Šubić Mladen III. koji je u savez protiv Ludovika doveo srpskog cara Dušana Uroša, ali i on umire 1355. godine. Ostavljena bez saveznika, suočena s pobunom dalmatinskih gradova i napadnuta u Italiji, Venecija se nije mogla suprotstaviti Ludovikovoj vojsci te je 1358. godine došlo do Zadarskog mira kojim je Venecija kralju predala sve posjede od Istre do Drača. Tako je i Dubrovnik trebao ući u sastav Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, ali je Višegradskim ugovorima utvrđeno da Dubrovnik mora samo nominalno priznavati kraljevsku vlast i plaćati određeni danak te ima gotovo potpunu autonomiju.

Razdoblje do smrti kralja Ludovika većina dalmatinskih kroničara opisuje kao zlatno razdoblje svojih gradova. Ludovik će 1370. godine postati i kralj Poljske, a samim time i jedan od najmoćnijih europskih vladara, ali će zbog nedostatka muških potomaka nakon njegove smrti 1382. godine kraljevstvo upasti u doba anarhije, što će na kraju dovesti do ponovne mletačke vlasti u Dalmaciji i prvih osmanskih uplitanja u politiku ovih prostora.

Višegradski ugovor

Iako se na prvi pogled čini kako Ludovikova vladavina nije dugoročno donijela znatnih promjena u političkoj slici Dalmacije, trebamo pozorno promotriti posljedice njegovih pothvata. Svakako je najdugovječnija posljedica bila stvaranje gotovo potpuno samostalne dubrovačke države pod čiju će vlast sedamdesetak godina kasnije doći i Konavle. Da je Dubrovnik ostao pod mletačkom vlašću, gotovo je izgledno da bi čitava njegova okolica, a možda i sam grad pao pod turskim nasrtajima u kasnijim stoljećima. S druge strane, Venecija je u 17. i 18. stoljeću prešla u protunapad i zauzela veće prostore današnje Dalmacije. Da između njenih posjeda nije stajala Dubrovačka Republika, moguće je da bi osvojili i čitav prostor dubrovačkog zaleđa koji su ovako ostali otuđeni od svojih primorskih susjeda i često neprijateljski raspoloženi. Što bi se točno dogodilo da nije bilo Ludovika Velikog teško je sa sigurnošću znati, ali sigurno je da su njegovi pothvati bitno utjecali na razvoj Dubrovnika, a posredno i Konavala.