Admiral Antun Pušić

Antun Pušić

Konavoski su pomorci u 18. i 19. stoljeću bili na glasu kao posebno sposobni i vješti u svome poslu. Načelno je o njima bilo već riječi na blogu, a današnja priča će se više pozabaviti jednim Cavtaćaninom. Početkom 19. stoljeća veći je broj dubrovačkih pomoraca iselio u Portugal, za što je izravno zaslužan baš Antun Pušić. Priča o ovom Cavtaćaninu pravi je prikaz kako sposobni ljudi u tadašnjem feudalnom društvu mogu doseći visine, bez obzira na relativno skromno porijeklo.

Za sada se još uvijek ne zna porijeklo cavtatskog roda Pušića. Preživjeli izvori nam ne otkrivaju jesu li odjeljak roda Pušića iz Dunava ili odjeljak roda Opušića iz Popovića ili se pak radi o sasvim drugom rodu. Prvi spomen ovog roda u Cavtatu seže u 17. stoljeće, a izgleda da se već tada počinju baviti pomorstvom. Vicko Đurov Pušić bio je patrun na jedrenjacima, a njegov sin Jeronim postao je kapetan i brodovlasnik. U toj se obitelji 15. prosinca 1760. godine rodio Antun kao prvorođenac Jeronima i Marije Bratić. O njegovom djetinjstvu ne zna se mnogo, a oskudni su podatci i o njegovom životu prije odlaska u Portugal. Prema biografiji koju je napisala njegova kći Antonia 1872. godine, Antun je pohađao najbolje talijanske škole i sveučilišta na kojima je stekao solidno znanje iz povijesti, matematike, filozofije, teologije, prava, medicine, trgovine i poljodjelstva. Uz to je svladao njemački, francuski, engleski, arapski, grčki, talijanski i latinski jezik, a dolaskom u Portugal 1780. i portugalski.

Veduta Cavtata, 1. pol. 19. stoljeća

U Portugal je došao na nagovor prijatelja Rodriga Sousa Couthinha koji ga je brzo upoznao s najutjecajnijim ljudima kraljevstva. Izgleda kako se mladi Antun svojim brzim umom svidio kraljici Mariji I. koja ga uzima u službu. Najprije je trebao nabaviti nabožne predmete iz Italije za novu baziliku Srca Isusova u Lisabonu, a od 1791. godine postaje mornarički časnik. Idućih 10 godina brzo će napredovati kroz činove, a 1801. postaje kapetan fregate, nakon što je zarobio jednu francusku korvetu.

U novoj domovini Antun se prikazao kao pripadnik stonskog plemstva (naslovno plemstvo koje su dobili i neki cavtatski rodovi). Za sada nema potvrda da je on stvarno dobio ovu titulu, ali 6. veljače 1793. godine primljen je u portugalsko plemstvo. Već četiri godine kasnije oženio se Portugalkom Anom Marijom Isabelom Nunes s kojom je imao šestero djece.

biografija

Antun je 1801. godine imenovan pomorskim intendantom Zelenortskih otoka. Baš će za vrijeme obavljanja te dužnosti Antun primiti veći broj Dubrovčana, a među njima i svoga brata Nikolu, koji su napustili domovinu nakon ukidanja Republike. Neki od njih ostat će u portugalskoj službi. Nakon što je služba intendanta ukinuta, 1810. seli u Lisabon, a godinu dana kasnije u Brazil. Tamo se zbog Napoleonskih ratova nalazila i portugalska kraljevska obitelj, a prestolonasljednik Pedro trebao se oženiti s austrijskom nadvojvotkinjom. Tada preko svojih poslanika austrijski car moli Pušića da pređe u njegovu službu, ali ovaj zbog zakletve portugalskom kralju odbija. Ova njegova odanost brzo se isplatila i već 1817. ponovno postaje intendant Zelenortskog otoka, a godinu dana kasnije i guverner. On će 1819. postati admiral portugalske mornarice, dostigavši tako vrhunac vojne i političke karijere.

Zbog borbe protiv korupcije na Zelenortskim otocima, Pušić brzo zadobiva neprijatelje među portugalskim plemstvom, koje 1820. pokreće ustanak širom portugalskih posjeda. Iduće godine bit će posebno teške za Antuna. Najprije je smijenjen s dužnosti usprkos dobrim odnosima s kraljem te s obitelji seli u Lisabon. Usprkos političke apstinencije obitelj se nije mogla držati izvan vrtloga događanja koji su pogodili Portugal. Brazil je 1822. proglasio neovisnost, što je dodatno zakompliciralo odnose liberala i rojalista. Nakon što je 1826. godine umro kralj Ivan, sukobi će prerasti u pravi mali rat. Osim političke tragedije koja se odvijala u Portugalu, Antuna je posebno pogodila smrt dvojice sinova u Angoli 1823. godine.

Zelenortski otoci

Za vrijeme rata Antun je nastojao savjetovati zaraćene strane za prekid borbi, ali bezuspješno. Ipak, u to vrijeme se nešto više posvetio znanstvenom radu te je u Kraljevskoj akademiji imao više izlaganja svojih ranijih radova, a njenim članom postat će 1831. godine. Po završetku rata Antun je ostao razočaran jer mu je nepravedno ukinut čin admirala, a znatan dio njegove imovine je opljačkan. S obitelji se povlači u ljetnikovac nedaleko od Lisabona, gdje mu 1835. godine umire žena. Prema zapisu njegove kćeri vjerojatno su baš ova dva događaja uništila volju ovog borbenog, poštenog i ponosnog Konavljanina, koji u svojim posljednjim trenucima na materinjem jeziku uzdiše Bože moj! 6. veljače 1838. godine.