Urušavanjem komunističkih režima u Europi nestala je i dvopolarnost svijeta koja je poznata kao i Hladni rat. Dio država mirno je prešao iz komunističkog sustava u onaj demokratski, ali za neke države pad komunističkog režima bio je početak krvavog rata. Za sprječavanje novih sukoba zaduženi su Ujedinjeni narodi. U devedesetim godinama UN je doživio neke uspjehe, ali i brojne neuspjehe. Interesantno je da se najveći UN-ov uspjeh i najveći neuspjeh dogodio na teritoriju nekadašnje SFRJ. Tako je UN onemogućio da dođe do sukoba u Makedoniji, ali je potpuno podbacio u BiH.
Problemi sukoba u BiH su brojni, a navedimo samo da se narodi BiH još uvijek nisu dogovorili oko početka rata, niti oko toga tko je agresor. Hrvati tako za početak otvorenog sukoba stavljaju 1. listopada 1991. godine kada JNA razara mjesto Ravno u Hercegovini. Srbi, s druge strane, za početak oružanog sukoba uzimaju 1. ožujka 1992. godine kada je u Sarajevu ubijen stari svat na jednoj svadbi. Bošnjaci za početak rata stavljaju 1. travnja 1992. godine kada srpske paravojne snage ulaze iz Srbije i rade prvi pokolj civila u Bijeljini.
Razlog zašto ranije ne dolazi do otvorene srpske agresije u BiH bio je taj što JNA do kraja 1991. godine nije uspjela odraditi zamišljeni plan u Hrvatskoj, a tek se oslobađanjem tih postrojbi mogla steći dovoljna brojčana premoć u BiH. To se postiglo kompromisnim rješenjem. Naime, srpske snage nisu više mogle napredovati u Hrvatskoj, pa se Milošević odlučuje na zaleđivanje situacije te poziva UN-ove snage, koje su već ranije bezuspješno pozivale hrvatske vlasti. Ipak, zone pod zaštitom UNPROFOR-a nisu obuhvatile Južno bojište na kojemu su snage mogle djelovati.
Kada je 1992. godine pokrenuto oslobađanje dubrovačkog područja, hrvatske snage su zbog širine bojišta morale ući na teritorij BiH. Tada je oslobođen veći dio područja uz Neretvu, a zauzete su i kote u dubrovačkom zaleđu. Situacija na ovom dijelu bojišta ostaje gotovo nepromijenjena sve do kraja rata, premda je postojao plan za širu akciju napada prema Trebinju.
Rat u BiH dodatno se zakomplicirao kada su bošnjačke snage 1993. godine zaratile s Hrvatima u BiH organiziranim u Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. U isto vrijeme Armija BiH trpi velike gubitke od Vojske Republike Srpske, što je bio jedan od uzroka okončanja sukoba s Hrvatskim vijećem obrane 1994. godine. U ožujku 1994. godine bošnjačke i hrvatske vlasti u BiH, zajedno s Republikom Hrvatskom potpisuju ugovor u Washingtonu kojim prestaje sukob Bošnjaka i Hrvata te počinje njihova suradnja.
Usprkos pomirbi hrvatskih i bošnjačkih snaga, u listopadu 1994. godine više faktora upućivalo je na to kako će Srbi pobijediti u ratu ako padne područje oko Bihaća (jedino područje koje se nalazilo između Republike Srpske i Republike Srpske Krajine. Zahvaljujući Washingtonskom sporazumu postrojbe HV-a mogle su operirati na području BiH i one, zajedno s HVO-om, 29. studenoga počinju operaciju Zima 94. Ova akcija oslobodila je Livanjsko polje i Dinaru, onemogućila okruženje Bihaća, te stavila kninsko područje u poluokruženje.
Kraj srpske vojne prevlasti u BiH dogodio se nakon što su pokrenute operacije Bljesak, Ljeto 95, Oluja i Južni potez. Ovim operacijama oslobođen je sav okupirani hrvatski teritorij s izuzetkom istočne Slavonije, te su snage HV-a i HVO-a došle na 24 kilometra od same Banja Luke, središta bosanskih Srba. Daljnje napredovanje zaustavljeno je zalaganjem međunarodne zajednice. Usprkos tome što Vojska Republike Srpske nije bila poražena do kraja, vojna premoć hrvatskih i bošnjačkih snaga nakon Južnog poteza bila je dovoljna da ih dovede za pregovarački stol.
U Daytonu (Ohio, SAD) održana je mirovna konferencija od 1. do 21. studenoga 1995. godine. Na njoj su sudjelovali Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, uz posredovanja SAD-a. U Parizu su 14. prosinca iste godine sudionici potpisali sporazum, čime je službeno završio rat u BiH, iako su sukobi prestali tek 1996. godine.
Usprkos znatnim problemima koji su prouzročeni ovim sporazumom i činjenici da se sve točke iz sporazuma nisu provele, a najdeblji kraj u novom ustroju izvukao je upravo onaj narod koji je najviše dao za očuvanje BiH, Dayton je ipak polučio neke uspjehe vezane za dubrovačko područje. Naime, Daytonom je stvorena Općina Ravno koja je prije rata većinom pripadala Općini Trebinje. Općina Ravno ušla je u sastav Federacije BiH i proteže se sve do samog zaleđa Župe dubrovačke, a većinski je naseljena Hrvatima. Drugim riječima, stvaranje Općine Ravno trebalo je onemogućiti da se ponovi agresija na Dubrovnik i okolicu iz 1991. godine.