Pletarstvo i košaraštvo u Konavlima

1905. godina

Umijeće izrade pletenih proizvoda od prirodnih materijala uz minimalnu obradbu i uz pomoć alata dnevne uporabe prastara je radinost koja se sačuvala u jednakom postupku oblikovanja od dnevne starine do naših dana. Razvijena je svuda, gdje god se našla prikladna sirovina, a u hrvatskoj narodnoj kulturi umijeće je pripadalo djelomice seoskom kućnom rukotvorstvu i djelomice obrtničkoj proizvodnji.

Kao osnovne pletene proizvode u Konavlima bilježimo razne vrste košara, odnosno košic i kopicu, kao što su se pleli i sepeti, jese, dermižane, a pleli su se isključivo rukom u više tehnika i više pogodnih materijala iz neposrednog okoliša. Najčešće su ih izrađivali muškarci koji su i obrađivali sirovinu, dok su pri branju potrebnog granja sudjelovale i žene.

Pri izradi košica i kopica koristili su se razni vlaknasti i savitljivi materijali, poput grana konopljike, mrče i najčešće vrbe: Za oples košić išlo se je u rijeku brati pruće od venge, pokišat u vodi neko vrijeme, u vodovaru, pa onda plest. To bi najviše radili ispod smokve u ladu propodne kad bi se počivalo, da se ne bi dangubilo. A konopika, duži prutovi bi se močili danima u puču u vodi da omekšaju, a onda se od njih pleli košici. Košici i kopice izrađivali su se tako da se prvo izradi kostur koji čine zrakasto raspoređeni i ukriženi deblji prutovi odnosno šibe oko kojih se prepleću tanje elastične šibe.

Dno košara je kružnog oblika i obavezno su imale jednu ili više ručica: Košic je raznog oblika i imao je ručicu cijelom duljinom i mogao se staviti preko ruke. Način pletenja košića je isti kao i kopice samo što na kopici imaju ručice s banada, a ođe nastavljaju u ručku. Ovako su se plele i dermižane, odnosno staklene boce za vino i rakiju koje su također imali jednu ili više ručica za prihvat. S obzirom na to da su ovi predmeti po svojoj funkciji bile različite spremnice u gospodarstvu, u transportu ili za kućnu upotrebu, funkcija je odredila oblikovanje: Košic se koristio za kupit masline i želud, za trgat grožđe i brat smokve i ostale poslove. Mali košici su bili i za jaja, sir, meso se u njima držalo potkupama. A kopica za robu. Košić za jaja i kopica su bili bijeli. Kora od pruća bi se ogulila.

Sepeti su također svojevrsne košare no oblikom, tehnikom izrade kao i materijalom razlikuju se od košica i kopice. Naime, sepeti su kvadratnog oblika te se pletu od kalanih čempresovih dužica: pletu se od vlasata čempresa ubrana i procijepana u vakat. Mora bit vlasat da se može cijepat. Plete se u zeleno, a onda se pušta da se osuši, raznijeh su veličina, u velkoga ide 50 kila. Tako se pošegano stablo čempresa rezalo na tanke trake u širini 2,5 do 3 centimetra, a dužine i do tri metra.Čempresove dužice poznate su po svojoj savitljivosti, ali i čvrstoći što ga čini idealnom sirovinom za pletenje sepeta koji je zbog svoje osnovne namjene prijenosa tereta morao biti iznimno čvrst i otporan. Izrada bi počinjala od pravljenja obruča pa osnivanja poda sepeta debljim trakama i potom pletenja stranica tanjim savitljivijim trakama koje se prepliću oko osnove na način sličan tkanju. Pri izradi se često upotrebljavao i drveni čekić kako bi se pletivo nabilo i pravilno raspodijelilo. Pleli su se u više veličina te su obično imali jednu ručku uz pomoć koje se teret kačio, tovario na samar konja ili magarca. Stavljalo bi se grožđe u njega kad se trgalo, prvo u male pa onda u velikog pa na tovara i nosi doma.

Osim što je služio pri direktnim poljoprivrednim poslovima poput branja grožđa, maslina ili drugih dobara, koristio se i za prijevoz robe do place. Od pletenih predmeta u Konavlima se još ističu nezaobilazne jese, rešetkasti ležajevi pleteni od trstike, a koje su služile za sušenje plodova najčešće smokava i za uzgoj bubica, odnosno dudovog svilca, ali i za izradu travature u kućama. Stabljike trstike su uspravne, drvenaste i šuplje te podatne za rezanje u bilo koju veličinu i oblik te bi se pri izradi jese osnova napravila od oguljenih punih stabljika trstike.

Izrezane na potrebnu dužinu, stavile bi se uspravno u stalak, odnosno badnjić ili pletivo te su se opletale potkom od polovice meke trstike koje bi se namakale i vlažile kako bi postale savitljive i pogodne za pletenje. Svi navedeni pleteni predmeti nekoć su bili neizostavni inventar svake konavoske kuće svjedočeći o njihovoj širokoj upotrebi, a time i izradi koja se zasigurno tehnikom i vještinom može smatrati umijećem unutar narodnog rukotvorstva.