Iskusni liječnici će reći da je preduvjet da budeš dobar liječnik, taj da budeš dobar čovjek. Mnogi kazivači upravo će tako opisati doktora Iva Nikšića. Stručno znanje liječnika znatno više dopire do ljudi kada je praćeno savjesnošću i toplim riječima, a Ivo Nikšić je kroz svoj liječnički staž upravo tako prilazio pacijentima. Danas ćemo se kratko osvrnuti na njegov život, kako bismo proširili spoznaju o liječnicima iz Konavala.
Ivo Nikšić rodio se 26. srpnja 1902. godine u Močićima, a nakon završene pučke škole upisao je klasičnu gimnaziju. U to vrijeme školovanje je zahtijevalo znatno veća novčana izdavanja, ali zbog izuzetne nadarenosti obitelj je bespogovorno ulagala u mladog Iva. Ovo se posebno ogledalo nakon što je Ivo upisao Medicinski fakultet Sveučilišta u Grazu. Usprkos mnogim odricanjima, kako to obično biva sa studentima u inozemstvu, Nikšić je diplomirao 1928. godine. Odmah nakon završetka studija obavio je pripravnički staž u državnoj bolnici u Sarajevu, koja je imala sve odjele i patologiju. Kada je 1929. godine završio pripravnički staž, dolazi u Dubrovnik, gdje se zapošljava u Internom odjelu Opće bolnice.
Premda je u dubrovačkoj Općoj bolnici ostao svega četiri godine, Iva Nikšića zavoljeli su ne samo kolege i osoblje, nego i pacijenti. U to vrijeme u dubrovačkoj bolnici nije bio zaposlen rendgenolog, pa su taj posao uglavnom obavljali internisti. Jedan od njih bio je Ivo Nikšić, kojemu će upravo znanje rendgenologije pomoći u kasnijem radu. Tako bi se moglo reći da su bolnica i liječnik tih godina zajedno rasli i međusobno si pomagali.
U razdoblju dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća u Hrvatskoj, ali i na području cijele države, posebno se proširila Bolesnička blagajna Merkur s više od 20 000 osiguranika i 32 podružnice. Merkurovo ulaganje u liječnike i infrastrukturu, kao što je jedan od najmodernijih sanatorija u tadašnjoj državi, svakako je privuklo i dr. Nikšića. Idućih sedam godina on će dodatno produbiti svoje znanje o internoj medicini.
Godine 1940. Ivo Nikšić napušta Merkur i odlučuje pokrenuti samostalnu privatnu praksu. Svoju ordinaciju smjestio je na Zelenu placu u Dubrovniku, a osim internom medicinom bavio se rendgenologijom. Naime, osim što je naučio raditi s rendgen-aparatom, prije otvaranja ordinacije vlastitim je novcem nabavio jedan takav. U Dubrovniku tada nije bilo takvih privatnih ordinacija, a svoju je ordinaciju nazvao Privatna liječnička ordinacija s Röntgen aparatom. Privatni rad Nikšić je obavljao sve do 1944. godine kada u Grad ulaze partizani. U čitavom ratnom razdoblju bio je omiljeni liječnik Dubrovčana, a mnogi se sjećaju da je tome doprinijela upravo poniznost koju je u sebi nosio, pa tako nije nikada odbio kućni posjet, a sve pacijente dočekivao bi srdačno.
Nakon privatne prakse, Ivo Nikšić zaposlio se kao liječnik Gradskog narodnog odbora, u kojem ostaje do 1947. godine. Nakon toga do 1952. godine radi u Gradskoj poliklinici u Dubrovniku, a u razdoblju od 1952. do 1957. godine u Domu narodnog zdravlja Dubrovnik. U Zdravstveni centar Dubrovnik dolazi 1957., a već 1959. godine postaje šef Opće medicine. Od 1962. godine pa do umirovljenja 1966. godine liječnik je u Medicinskom centru u Dubrovniku. Treba naglasiti da je Nikšić uz redovni posao radio i honorarno. Tako je nekoliko godina pružao zdravstvene usluge namještenicima poduzeća Minčeta.
Ostalo je zapamćeno da je uvijek osuđivao zločine, bez obzira koja ga je strana počinila jer je u njegovom centru bio čovjek, a ne ideologija. Ipak, nakon Drugog svjetskog rata ponadao se da će stvari krenuti nabolje, pa se kratko uključio u politiku. Nakon brzog razočarenja povlači se s mjesta odbornika u Gradskoj skupštini i do smrti se bavi isključivo svojom strukom.
Blagost i toplina koju je ovaj liječnik upućivao malom čovjeku pacijentu, ostala je gotovo poslovična u Dubrovniku. Stariji naraštaji često nadodaju i koju više, pa se onima koji ga nisu upoznali čini da ga kuju u zvijezde. Ivo Nikšić napustio nas je na današnji dan 1975. godine.