Dagerotipija

Camera obscura

Među važnim otkrićima 19. stoljeća svakako se ističe fotografija. Camera obscura ili mračna soba, drevni je optički postupak kojim se svjetlo koje se odbija o predmet te prolazi kroz maleni otvor u tamnu prostoriju ili kutiju, a na nasuprotnoj plohi projicira se obrnuta slika predmeta. Mnogi će znanstvenici tu svjetlosnu projekciju pokušati zadržati kao fiksiranu sliku, neovisnu o svjetlosnom fenomenu. Stoljećima se eksperimentiralo s usavršavanjem i nadogradnjom optike camere obscure, a otkrićem materijala osjetljivih na djelovanje svjetla, kao što su srebrne soli, ali i neke smole, otišlo se korak dalje. Francuski kemičar Nicéphore Niépce svojim je dugogodišnjim pokušajima, kombinirajući iskustva konstruktora camere obscure i materijale osjetljive na svjetlo, 1822. godine uspio dobiti prvu trajnu sliku.

Na metalnoj ploči koju je premazao otopinom bitumena i ostavio je više sati, uglavljenu u cameri obscuri, na prozoru svoje sobe 1826. je godine dobio sliku, danas poznatu kao Pogled s prozora kod Le Grasa, prvi sačuvani fotografski zapis u povijesti. Taj proces Niépce je nazvao heliografija. Međutim, mnogo je znanstvenika istovremeno, različitim postupcima, pokušavalo doći do istog cilja. Još jedan Francuz, Louis Jacques Mandé Daguerre, slikar i izumitelj diorame, neovisno o Niépceu, provodio je slična istraživanja. Čuvši za njega od jednog optičara, odlučio je pisati mu i ponuditi suradnju. Tijekom zajedničkih eksperimentiranja došli su do otkrića da će polirano srebro potamniti na svjetlu ako se prethodno tretira jodnim parama. Slika koja bi se, nakon izlaganja svjetlosti, pojavila bila je vrlo detaljna, ali nažalost ne i trajna. Nakon Niépceove smrti Daguerre nastavlja s istraživanjima surađujući s njegovim sinom, Isidoreom Niépceom. Daguerre je napredovao i 1837. godine došao do otkrića da će se na posrebrenoj ploči tretiranoj jodnim parama, ako se tretira živinim parama, pojaviti trajna slika. Također, smanjio je i duljinu ekspozicije, koja je ranije trajala nekoliko sati, na svega nekoliko minuta.

Portret kapetana Pera Bronzana
preuzeto iz kataloga: Zrcalo koje pamti , Dubrovački muzeji, 2017.

Taj postupak dobio je ime dagerotipija. Dagerotipije su bile unikati, nisu se mogle umnožavati. Imale su karakterističan metalni odsjaj, pa su se mogle sagledati samo pod određenim kutom, a strane su bile obrnute, zrcalne. Zahvaljujući poznanstvu s tajnikom francuske Akademije znanosti Françoisom Aragom, taj izum bio je predstavljen na sastanku Akademije 7. siječnja 1839. godine. Iste te godine, nimalo ne zaostajući za ostatkom svijeta, časopis Danica ilirska opširno će izvijestiti o izumu dagerotipije:

Tako je g. Daguerru za rukom izišlo, iznaći način, kojim se u tamnoj komori (camera obscura) postavša slika, svetlo i nasenjeno u naravskom razmerju kanoti odtisne. Kod toga čudnovatoga obrazovanja izražene su prilike najstrožijom točnostju, a boje su prelevanjem sene kao kod akvetinte izjasnjene. Ako tko želi kakav predel, okolicu ili spodobu (portrait) imati, može sve to za nekoliko minuta dobiti, bez da bi k tomu ruka umetnika (izvan boje) potrebita bila, i to u tako vernoj spodobnosti, koju umetnost nikada dokučiti ne bude kadra. Tim odkritjem porodit će se čitavo preobraženje u umetnosti risanja i bakrorezanja, kojega sledstva nipošto jošte predvideti se nedadu, budući da se tim odtkritjem narav ista u jednom oka trenutju i bez pomoći čovečanske ruke, kao u kakvo zercalo ili ogledalo ulovljena ukazuje.

Zanimljivo je da je već par godina nakon otkrića, zahvaljujući ljekarniku Antunu Dropcu, dagerotipija prisutna u Dubrovniku. Danas je na dubrovačkom području sačuvan mali broj dagerotipija, a jednu nalazimo u Konavlima. Riječ je o Portretu kapetana Pera Bronzana, snimljenom negdje 1850-ih godina. Standardno, umetnuta je u spremnik od kože, ukrašenim prešanim florealnim motivima. Nažalost, preklopnik nije sačuvan.

Vlaho Bukovac izrađivao je portrete za koje je predložak imao u dagerotipiji, tom jedva sagledivom prikazu na sjajnoj, posrebrenoj plohi. U svojoj autobiografiji Bukovac bilježi crticu iz San Francisca vezanu upravo za to svojstvo dagerotipije:

Prvi moj pokrovitelj bijaše brijač, on me preporučio svojim mušterijama, pa da me nekako osokoli, naruči mi portrait svog pokojnog oca. Izvadio e iz škrabice malenu sliku lijepoga starca, ali i to mi je bilo od slabe pomoći, jer ta slika (kako je obično kod ‘Daguerrotipa’) kako god bi ju prema svijetlu obraćao, svedjer se laštila!