Tošo Dabac

Tošo Dabac
Mrcine, 1939. godine

Tošo Dabac, jedan od najplodnijih i najutjecajnijih hrvatskih fotografa umro je na današnji dan, 9. svibnja 1970. godine u 63. godini u Zagrebu. Fotografijom se počeo baviti 1930. godine te se smatra glavnim predstavnikom socijalnoga smjera u hrvatskoj fotografiji, a ujedno je i jedan od osnivača takozvane zagrebačke škole fotografije. Tijekom četrdeset godina plodnog stvaralaštva, koje je najvećim dijelom obilježeno reportažnim fotografijama nastalim spontano, u trenutku, ostvario je izvanredne cikluse snimajući život ulice, prosjake, ljude iz naroda, sajmišta i procesije, ali i krajolike, kulturne spomenike, industrijsku arhitekturu, tvorničke interijere, strojeve i alate.

Iako je najpoznatiji kao kroničar grada Zagreba u kojemu je proveo većinu svojeg života, značajno je, iako manje poznato, njegovo dokumentiranje života sela, odnosno ruralnih krajeva i tradicijske kulture među kojima su se našle i Konavle. Konavle je posjećivao u više navrata od kraja tridesetih pa sve do šezdesetih godina 20. stoljeća, pri čemu nije zanemariva ni činjenica da je pedesetih godina bio zaposlen kao službeni fotograf prvih sezona Dubrovačkih ljetnih igara, što mu je omogućilo češće izlete u konavoska sela.

Tošo Dabac
1965. godina

Kao majstor portretne fotografije Dabac je snimio nekolicinu portreta ondašnjeg konavoskog stanovništva bilježeći lica i tijela težaka, mlađih i starijih, žena i muškaraca, bez uljepšavanja, kao što je i fotografskim objektivom ostvario niz fotografija Konavoka i Konavljana u stvarnim životnim trenucima, na svetkovinama, svečanostima ili pri radu, zanimajući se za pokret tijela, gestu, figuru u pejzažu, kao i za sam sadržaj seoske svakodnevice. Nepretencioznim pristupom, gotovo krišom, „hvatao“ je trenutke onakvima kakvi jesu u stvarnosti, dokumentirajući život koji će s vremenskim odmakom postati vrijedan izvor znanja o svakodnevnoj tradicijskoj kulturi.

Folklorni motivi ostvareni na Dapčevim fotografijama sadrže ne samo dokumentarnu, već i etnografsku vrijednost ponajprije jer fotografiranje seoske svakodnevice tada nije bio uobičajen način prikazivanja iste. Naime, u to se vrijeme kultura sela najviše prikazivala izlaganjem nošnji i tradicionalnim plesovima na smotrama folklora i na srodnim manifestacijama, kada se i fotografski bilježila, kao i fotografiranjem narodnih nošnji za razne publikacije i revije časopisa. Takvim se fotografijama, kao i folklorom općenito, manipuliralo u propagandne svrhe kako bi se dokazao nacionalni stil u različitim političkim režimima tijekom 20. stoljeća, od tridesetih godina u razdoblju Kraljevine Jugoslavije, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske i u prvim godinama socijalističke Jugoslavije.

Tošo Dabac
Popovići, 1939. godine

Tošo Dabac i sam je često bio angažiran za fotografiranje narodnih nošnji za folklorne događaje i publikacije te se, za razliku od dokumentiranja seoske svakodnevice, u ovim fotografijama prikazivala idealizirana slika seljaka. Svečana narodna nošnja pomno se odabirala, koristili su se najbolji, najkvalitetniji i najsvečaniji primjerci dijelova nošnje, nakita, obuće, kako bi se snimila reprezentativna folklorna fotografija. Takvim načinom fotografiranja Dabac je snimao i konavosku nošnju i folklorne plesove, odnosno Konavoke i Konavljane u svečanim nošnjama od kojih se kao najreprezentativnija ističe djevojka s hondeljem na glavi, obučena u svadbenu dolamu, s bogatim nakitom na sebi.

Uz prezentaciju najsvečanijeg ruha i način fotografiranja u kojem koristi klasičnu frontalnost smještanjem lika u centar kadra, također dokazuje da je ljude snimao uz njihovu dozvolu te uz prethodni dogovor, za razliku od spontanog snimanja seljaka u svakodnevnoj istrošenoj i iznošenom narodnoj nošnji, bez uljepšavanja i idealiziranja.

Tošo Dabac
Čilipi, 1939. godine

Dabac je svojim radom obuhvatio obje dimenzije bilježenja ruralne kulture, idealiziranu sliku seljaka za političke, gospodarske i kulturne manifestacije i realnost ondašnjeg sela, u čemu ga je kao istinskog fotografa vodio osobni poriv za dokumentiranjem samog života. Golemi i nepregledni opus ovog umjetnika, bilo da je riječ o naručenim ili reportažnim fotografijama, obilježava umjetnička izvrsnost jednog genijalca i velika je čast što su se i ljudi i motivi Konavala našli pred njegovim objektivom.