Na današnji dan spominjemo se sv. Terezije Avilske, naučiteljice Crkve i mističarke koja je umrla u noći s 4. na 15. listopada 1582. godine. Da, točno piše, u noći između 4. i 15. listopada 1582. godine i to ne iz razloga jer je imala posebne moći, već jer je taj dan stupila na snagu gregorijanska reforma kalendara koju danas koriste gotovo sve zemlje svijeta.
Kalendar je pojam kojim se određuju odnosi između vremenskih perioda. Svaka civilizacija je na svoj način nazivala upravljanje vremenskim periodima. Ime kalendar koje danas koristimo rimskog je podrijetla. U Rimu su se prvi dani u mjesecu zvali kalende, a latinska riječ calendarium imala je značenje knjiga dospijevanja i rokova, budući da su se prvoga dana u mjesecu rješavale dažbine i dugovanja.
Svaka je civilizacija imala svoj kalendar prilagođen nekom svom obliku života, a vrijeme je u svima njima jednako protjecalo. Čovjekova potreba da izmjeri i zaustavi vrijeme u svojim okvirima te da planira zajednička je svima. A zajedničke su i oči uprte prema nebu gdje se kretnjom nebeskih tijela ipak neko vrijeme mjeri. Izmjene noći i dana svima su bile mala kalendarska jedinica, promjene mjesečevih mijena sljedeća mjerna jedinica po veličini, a vremenski periodi u ciklusima doba koji se ponavljaju velika sunčeva godina. Tako nam je i ostalo u slavenskoj predaji naziv za godinu – ljeto. Ali, višekratnici mjesečevog ciklusa ne podudaraju se brojčano u sunčevu godinu. Tako oni koji mjere mjesecom imaju više mjeseci u godini od onih koji mjere suncem.
Neki su se uzdali više u mjesec, neki u sunce, a neki su se potpomagali i drugim nebeskim tijelima, koliko je koja civilizacija bila zainteresirana za precizno utvrđivanje kalendara. U svakoj civilizaciji čovjek je pokušavao dohvatiti točne omjere unutar kojih se odvijaju ponavljanja označavajući periode usmenom predajom, znakovima, a na kraju i brojkama. Tako je za nas danas kalendar prema hrvatskoj enciklopediji sustav kojim se Sunčeva ili tropska godina raspoređuje u dane i mjesece.
U postupcima stvaranja kalendara svima je zajednička muka oko lunarnih i solarnih okretaja. U diobi sunčeve godine na mjesece trebalo je pregovarati. Dužine tjedana i doba razlikovale su se od jedne do druge civilizacije. Solarna godina je u dužini od 365 d, 5 h, 48 min i 45,2 s bila komplicirana na svođenje na građansku godinu, pa su se dogovarale kombinacije u kojima se dodavalo i oduzimalo dane.
Primjerice, Sumerani su se koristili lunisolarnom godinom od 360 dana i 12 mjeseci. Za Egipćane je orijentir bio mjesec pa su mjeseci bili raspoređeni u 3 godišnja doba, bilo ih je 12 po 30 dana, a preostalih 5 dana dodavalo se na kraju godine. Grčke godine počinjale su na ravnodnevnicu, a mjeseci u mlađaku. Stari Rim je iz početnog kalendara od 10 mjeseci došao na 12 s brojnim umetanjima koja su služila politici dok Gaj Julije Cezar nije razriješio i uveo julijanski kalendar. Po zamisli egipatskog astronoma Sozigena, Cezar je odredio da se u godini 46. pr. Kr. ispravi razlika dodavanjem dva umetka. Ukratko, u prvom dijelu godine je uveden novi mjesec, a u zadnjem dijelu godine su nadodana još dva. Prvi dan godine bio je 1. ožujka 45. god. pr. Kr. a obilježen je kao 1. siječnja 1. godine julijanskog kalendara. Godina je trajala 365 dana, a svake četvrte godine dodavao se po jedan dan nakon 23. veljače. Julijanska godina od 365 dana i ¼ je tako odstupala od solarne pa su se pomicala godišnja doba, kao i mjesečevi mlađaci od očekivanih dana.
Kada je Crkva prihvatila julijanski kalendar 325. godine, jednostavno su izbrisali 3 dana i poravnali kalendar. Ipak, do 16. stoljeća nije se radilo na ponovnom ispravku kalendara pa se nakupilo 10 dana viška. Zbog pomicanja ravnodnevnice za Crkvu je presudni problem bilo krivo izračunavanje Uskrsa.
Grgur XIII. naredio je da se izostavi 10 dana, tj. da dan nakon 4. listopada bude 15. listopada 1582. Kako se ekvinocij opet ne bi pomaknuo od 21. ožujka, naredio je da svaka četvrta godina bude prijestupna od 366 dana. Uz to, uveli su i matematički način skraćivanja prijestupnih godina, kako bi se godina od 365 ¼ približila tropskoj godini od 365 d, 5 h, 48 min i 45,2 s. Izračune za ovaj kalendar napravio je Luigi Lilio Ghiraldi, astronom i fizičar iz Napulja. Ubrzo su sve kršćanske zemlje prihvatile kalendar, a po starom julijanskom su ostale Antiohijska, Crnogorska, Makedonska, Srpska, Ruska i Gruzijska pravoslavna Crkva, Jeruzalemska patrijaršija i neki samostani u Grčkoj. Njihove zemlje su u civilnom životu preuzele gregorijanski kalendar. Tako kršćani svijeta slave po dva Božića i uglavnom po dva Uskrsa, dok u civilnom životu imaju zajedničku Novu godinu.