Festa sv. Vlaha jedina je konavoska festa koja se slavi izvan Konavala. Konavljani su dio Feste, a ona je dio njih. Stoljećima su Konavljani odavali čast gradu i parcu, a zauzvrat je, mogli bismo reći, parac očuvao konavosko svetačko ruho kao dio svoje Feste, čime je pomogao u održanju konavoske nošnje u svim konavoskim kućanstvima. Naime, premda su Konavle devedesetih proživjele rat, nema kuće u Konavlima u kojoj se ne biste mogli obući u konavosku nošnju. Negdje zbog nasljeđa, negdje zbog aktivnosti u folklornim društvima, a u mnogim drugim situacijama zbog dana sv. Vlaha.
Taj dan koji dolazi jedanput na godište u kućama se osjeća danima prije. Za poć se poklonit parcu i Gradu Konavljanima, kao i Župljanima i Primorcima, ostala je navika da na sebe stave svoje nošnje, odijela svojih predaka. Onim Konavljanima i Konavokama koji su se svukli u civilno ili prešli od gunjare, dugo je konavoska nošnja služila za svečano odijelo, pa bi se na svadbe, mise i proštenja, a tako i na dan sv. Vlaha konavoska nošnja oblačila kao svečano ruho. To posljednje svečano konavosko ruho nestajalo je u posljednjoj desetini 20. stoljeća i bilo je zamjenjivano civilnim odijelom što zbog rata i poraća, a što zbog sve manje starica koje su bile dosljedne svome habitusu. I tako, dok su crkve od rata izgubile bjelilo ubručića na škabelima desne strane crkve, a konavoske svadbe svoje Konavoke, festa sv. Vlaha očuvala je Konavljanima mjesto gdje je konavoska nošnja itekako dobrodošla. Ako izuzmemo folklorna društva, rekli bismo da Konavljani posljednjih godina nose nošnju samo u Gradu, na festi sv. Vlaha. Na konavoskim svetkovinama za sv. Antuna i za Korosante oblačenje nošnje uglavnom ostaje rezervirano za djecu.
Onima koji imaju nošnju za Festu pripreme počinju desetak dana prije. Iz baula, ormara i škrinja vade se modrine, gaće, bjelačice, kape, čermice na ventanje da oduši naftalina, izvjetri kamfor i da se ona roba malo otegne. (A svejedno, tim strahom da grizlice ne dođu odiše procesija)
Naše vrijeme u siječnju s ovoliko vlage i povremenog grijanja po kućama utija svaku vunenu robu koja visi. Košulje se preperu, vezovi pregledaju, puce i fjoke prišiju. Traži se od babe kakav bolji crni šal ako je u buri, ili kakav fini crni ombrelin ako je vrijeme od južine. Muškići koji su nadošli veselit će se đedovoj zlatnoj presomitači ili gunjcu. Radi se od ovoga posla i posebna znanost, po ručkicama od ormara u sobama visu vješalice s dijelovima nošnje, u nju se gleda kao u Boga, jer moj sinko nema više ko načinit vezove, nema ko načinit modrinu…
Neopravdani je to strah koji se utjerao u konavoske kuće, pa ono kućno ruho koje treba čuvat ko oči u glavi obučemo i na kišu i na vjetar, pospemo cukarom, zalijemo napitkom i tko zna kako još blagoslovimo. S jedne strane ponos na odijelo predaka, a s druge strane tuga jer se oštetilo zbog ponosa. Međutim, konavosko tekstilno rukotvorstvo koje je živjelo do prije rata ipak nije umrlo. Nositeljice njegova održanja su i njegove zaljubljenice pa nije problem napraviti sve novo. Znaju to svi oni koje nije dočekalo tekstilno nasljedstvo nego su sebe i svoje trebali obući nanovo.
Djevojke i žene prije Drugog svjetskog rata nosile su svoje vlastito ruho, ono koje su same napravile. Tekstilno rukotvorstvo bila je obaveza svake djevojke i žene. Iza Drugog svjetskog rata ta ženska djelatnost polako jenjava, a potreba za nošnjom rješava se po ženskoj obiteljskoj liniji. Kako nam jedna kazivačica donosi: Nosi se što se ima, materine košulje, vezovi i modrine, ili od tete, ili od nekoga iz kuće kome je ostalo. Ja sam svoijem ćerima ostavila svakoj po košulju s vezovima da ima, to su moji iz ruva vezovi i jedan od sestre mi. Mi smo se svukle pa nam nije trebalo toliko. One sad imaju i neka znaju okle su.
Domovinski rat zadao je posljednji udarac na bogatstvo konavoske nošnje po konavoskim kućama. Veliki broj kuća je spaljen, mnoge su popljačkane, žene prognane. Povratkom na domovinu nakon rata nakon najnužnije obnove kuća mnogima je nošnja bila među prioritetima. U tih prvih desetak godina moglo se nabaviti nošnju od susjeda ili rođaka, oni kojima je ostalo rado su ustupali onima kojima je izgorjelo. Prodavali bi ili poklanjali jedni drugima i početkom 2000. godine svi koji su ostali bez nošnje nadopunili su svoje škrinje. Ta se vadila jedino za izventat i kad bi se ko volio obuć za Festu i ko bi išo na svetoga Antuna u Pridvorje.
Danas su ti resursi iscrpljeni, a potrebu za novim primjercima imaju i oni koji su imali svoje starinske nošnje. Tako konavosko tekstilno rukotvorstvo polako opet osnažuje svoje korijenje kroz vrijedne ženske ruke. Osim svih domaćih izrada kojima svjedočimo, pravi vezovi se još uvijek vezu i nije ih problem nabaviti, naročito u Vitaljini. Na Grudi i u Grušićima tkaju se kurđelice i pasovi, u Popovićima se rade prvoklasne čermice, u Vitaljini, Pridvorju, na Grudi i u Čilipima se šiju košulje, bjelače, modrine, muške gaće, a ima puca zahvaljujući gradskim i konavoskim filigranima. Jedino je malo teže doći do kapice. Više nitko ne radi kod nas šešire ni kape već se nabavljaju izvana pa ih se stavlja na kalupe dok ne poprime željeni oblik. A u šivanju ženske zlatače, vidjeli smo, okušali su se mnogi.
Kako s godinama raste potreba za nošnjama i vezovima tako se svjedoči i sve pojednostavljenijim primjercima izvedbe. Pa polagano, osim što vrijedne metalne niti zamjenjuju jeftine plastične, a svilu sintetička vlakna, ne primjećujući odustajemo od nekih za nošnju važnih odrednica.
Nošnja koju su nosile nositeljice u svakodnevnom životu jasno je izborom odjevnih predmeta govorila o njima samima. Po dijelovima nošnje znalo se koja je udata, koja neudata, koja udovica, a napose za sve njih je bila razlika svečanog i radnog ruha. Pregača i modrina, jednako kao i ubručić na glavi, obilježja su zaručenih ili udanih žena, a sve češće ih viđamo na djevojčicama. Umjesto modrine, djevojčice su nosile bjelačice, crne haljine koje se nose na košulju s vezom i opasuju kao i modrine, samo uz razliku što nemaju rasporak naprijed, vezene saje na poprsju i nemaju mrske, već pregibe. Mnoge bjelačice danas biti će namrskane kao krinoline bečkog dvora. Još ovakvih primjera ima kojima ne želimo kvariti Festu već nastojati upozoriti da nošnja nije samo tekstil već i nematerijalna baština koja ide uz nju.
Ako se odvoje jedna od druge i ako predmeti izgube svoje vrijedno nematerijalno nasljeđe, svoj red i običaj, nošnja ostaje odijelo, a to odijelo više ne čuva bogatstvo nematerijalne baštine koja je očuvana u Konavlima. Za usporedbu s brojnim drugim hrvatskim nošnjama, mogli bismo reći da je kod konavoske nošnje snažniji nematerijalni segment nego materijalni, isto tako i u vezovima čije je umijeće izrade zaista najzahtjevniji dio izrade nošnje.
Festa sv. Vlaha nematerijalno je kulturno dobro na popisu UNESCO-ove svjetske baštine, i u njoj važnu ulogu ima i doprinos konavoske baštinske priče. Treba pričekati još samo dan i na Pilama će stizati Konavočice i Konavljani koji će se okupljati pod barjacima svojih bratstava i krenuti Stradunom sv. Vlahu u pohod, a onda na čast nekome od svojijeh, rodbine ili prijatelja, pa na sajam. Vaja zabalat ma i za pas stavit. Živio sveti Vlaho!
Fotografije su preuzete s Facebook-grupe Zavazda Konavle