Nema zime dok Božić ne mine

Stravča, 2017.

Već smo više puta spomenuli kako su Konavljani povezivali svetkovine, vrijeme, odnosno vremensku prognozu i urod u poljoprivredi, što ne čudi s obzirom na Konavle kao poljoprivredni kraj. Na primjer, poslovice Kad daždi ljulja, nema uja jasno pokazuje da srpanjska kiša nije dobra za masline, to jest maslinovo ulje, a Đurđevi daždi, prazni badnji konavoska je poslovica koja prikazuje kako će vinova loza podbaciti ako bude kiše u travnju.

Osim poljoprivrede, brojne su poslovice koje pokazuju svece kao prognozere ili granične dane kada počinje određeno vremensko razdoblje, kao na primjer zima. Upravo tako nas Sveta Kate, k ognju gnjate upozorava da sa svetom Katom počinje zima ili vrijeme od ognja, a Nema zime dok Božić ne mine najavljuje poslijebožićno vrijeme kao pravu zimu. Kraj zime najavljuje se poslovicama poput Kandelora, zima fora; koja se može nadopuniti dijelom: kaže Blaž da je laž i Sveti Vlaho – srce zime jer su za svetoga Vlaha česte niske temperature.

Duba Konavoska, 2017.

Kao što i danas često komentiramo promjenu vremena preko raznih prirodnih znakova poput ponašanja ptica, kukaca, na primjer muha ili pak bolova u zglobovima, tako su i nekad Konavljani imali svoju, narodnu meteorologiju. Među najstarijim zapisima gatanja, odnosno raznih vjerovanja je onaj Pauline Bogdan Bijelić koja je zapisala: Ako obdan kokot pjeva, vrijeme će se promijenuti. – Ako kokot pjeva na lik, grubo će vrijeme; ako pjeva na tak, znak je, da će lijepo vrijeme.

Isto tako, vjerojatno poznatije meteorološko gatanje bilo bi ono na Varin dan, kada domaćica treba paziti s koje će strane vara provreti, pa će po tome moći zaključiti kakvo će vrijeme biti sutra. Među raznim gatanjima, zanimljivo je i ono koje opet isprepliće vrijeme i urod: Kad se duga pojavi na nebu, na njoj se može razabrati, kakav će urod biti te godine. Po bojama se sluti rod vina, pšenice, itd., na primjer ako je crveni pojas širok, znak je da će biti vina.

Popovići, 2018.

No osim poslovica, gatanja i raznih vjerovanja, u Konavlima se čuva jedan zanimljiv leksik, odnosno rječnik vremenske prognoze, zimskih radosti i nepogoda. Brojne su riječi staroslavenskog podrijetla, neke su nadodale nastavke iz talijanskog jezika, a puno ih je i kojima je nejasno podrijetlo. Neke su i dijelom hrvatskog književnog jezika, ali su zastarjelice ili gotovo arhaizmi u tom istom standardu, pa je drugim govornicima hrvatskoga jezika neobično čuti brojne riječi ovog konavoskog studenog rječnika.

Na primjer, zanimljivo je da će Konavljani rijetko reći da je zima, već da je studeno i da je vanka prava studen. Svako jutro većina će se probuditi uz prekalu, odnosno mraz, a ponegdje će tu istu prekalu nazvati slana. Dobro je pitanje radi li se o istoj pojavi, što neki pojašnjavaju da je slana lagano inje koje se ne mrzne na tlu već lagano pobijeli, a prekala je rosa koja se zaledila: Ona mrzne i čini pravu nevoju intrati. Drugi pak pojašnjavaju da su prekala i slana ista pojava, a nijedno objašnjenje nije krivo, već ovisi u kojem se kontekstu i gdje ona koristi. Kad smo već spomenuli rosu, odnosno po konavoski rosatu, pojašnjenje ove riječi je nastavak –ata koji je preuzet iz talijanskog jezika, zajedno s izvornim talijanskim riječima ili je nadodan na već ranije udomaćene riječi, pa uz rosatu na isti način imamo i riječi poput čempresata, maslinata, kominata.

Kuna, 2017.

Kada zibri, dzibri ili cibri zapravo govorimo da puše ledeni vjetar, a taj može biti burin ili pak prava bura, kada će se reći da je izburno brijeme ili vrijeme. Ako se dobro ne zakujaš, to jest ne obučeš, navučeš da te ne prođe pro škine, reći će ljudi da ga je pontalo, odnosno da ga je vjetar probio i da je dobio tešku prehladu. Isto ćemo reći i kada nas prođe promaja. Kada je o vjetrovima riječ, hladni istočnjak se naziva i prapratnica na ovom području, zatim postoji i mladičar, odnosno šilok koji lomi mladice biljaka, ohladnica ili osvježenje koje u vrućini donese povjetarac, more s dvora, lebićada… Ali, o konavoskoj ruži vjetrova ipak ćemo drugi put.

Samo da ne dođe kakva studen glavne su molitve ovoga doba, a kada dođe, vaja zapalit ili užeć oganj. Za to nam treba cjepanica, odnosno bica ili bijica te pokoja šiška, po nekima i sliška. Oganj je, osim vatre, riječ i za onu nesretnu temperaturu iliti febru, koja najčešće dođe ako te prođe pro noga, pro leđa, pro škine. Moguće je i da se uprav ukopečiš, u prijevodu, ukočiš od hladnoće. Onda znaš da si dobro ozebo.

Čilipi, 2020.

Konavljani Gornje bande sačuvali su malo više riječi koje se odnose na snijeg, jer su ga ipak malo više puta i gledali, ako se ne pika gledanje Sniježnice kad jom kapa zabijeli. Tako najstariji poznaju riječ prt za utrti put u snijegu i snježaricu koja označava vrijeme pred snijeg, kada je oblačno i studeno bez padalina. A kada je pravi led, treba pazit da se ne popuzeš, odnosno da se ne posklizneš, treba pripazit i na mosure ili sige. U takvim danima pripazite da ne dobijete rujbe ili ozebline, pa da ne trebate reći: zašli su mi mrazi. Ipak, u svom tom ledu ima jedno veselje, a to je kupus raštan koji je najbolji kada ga prođe prekala ili kada ga malo opari led.

Međutim, moramo se složiti da je najgora ona južina, pa nebo ponudi sve nijanse sive. Jugo, juževina ili južina sa sobom donese kišu, a za nju možemo reći da daždi, odnosno pada, potom da roska, naraša ili sipi, što znači da lagano, timito pada, a može padati i destezo, ujednačeno.

Zadnjih dana je sasulo ko da neko brusačom polijeva, ulilo je, lijeva ko iz broke i nikako da premane. Takav je stažun/stađun – godišnje doba: stisla nas je južina, smokrilo je sve i tu ćemo spomenuti i važno, umidno vrijeme, ali i mokrinatu, opet nadodajući već ranije spomenuti talijanski morfem ili nastavak –ata. U takvim danima samo čekamo one divne riječi: fermalo je.

Ipak, kad mislimo da ne može gore, nebo nam ponudi i sugradicu, kišu pomiješanu s tučom i gradom iliti suljagom. A kada odjednom dekne grom ili stariji konavoski izraz tres, pa zalampa ili sijeva, znamo do čega je – posjetila nas je delumbija ili oluja poznata i kao fortuno, koji često sa sobom povede i pokoji šijun – pijavicu.

Sa šijunom se bar zna kako ćemo: treba kośerićem na brijeg i onda se prekrsti i ś njime siječeš šijun. U Gradu će ga nazvati i šijunata, a sad već svi znamo kako je nastala ta riječ. Ako grmi iz dubina pro mora od Italije, onda tonda, tonda ozdom pro mora. I u tom slučaju znamo što ćemo: uduni ili gasi letriku i moli Boga da kalma  i da napokon učini brijeme.  

Pogled sa snježne Sniježnice

U takvim će danima oni iskusniji tražit stelu, to jest tanki sloj oblaka na horizontu, pa kazivači tvrde da ako ima ravna crta koja ih odvaja od vedrog neba, to znači nadolazeću kišu, a ako između stele i mora ima vedrog neba, reče se vrijeme čisti. Drugim riječima, dolazi brč ili pogodno vrijeme, i neka, judi moji, vakat je da okrene.