Sveti Stjepan

Sveti Stjepan Prvomučenik

Božićni period koji čini dvanaest dana po Božiću i obuhvaća blagdane sv. Stjepana, sv. Ivana, Mladence, blagdan sv. Silvestra, Novu godinu te Sveta tri kralja, kojim završava božićno razdoblje, također je obilježen narodnim običajima te je život tradicijskih familija prolazio po propisanoj, unaprijed definiranoj dinamici. To je razdoblje koje prebrođuje početak nove kalendarske godine te je bogato folklornim i crkvenim sadržajem koji se po naravi može usporediti s vremenom dvanaest božićnih dana, od sv. Lucije do Božića. Mnoge se običajne radnje ponavljaju, kao što je paljenje drva badnjaka na Staru godinu i na Sveta tri kralja, što smo zabilježili u Vitaljini, ili pak razni blagoslovi i radnje apotropejskog karaktera, no osim toga, božićni ciklus ima i svoje specifičnosti i samostalne običaje.

Prvi dan takozvanog dodekamerona ili dvanaestodnevnice jest blagdan svetog Stjepana Prvomučenika, koji se u Katoličkoj Crkvi, a time i u narodnoj tradiciji obilježava 26. prosinca, a svetkovina je u crkveni liturgijski kalendar uvedena 380. godine. Kako mu samo ime govori, riječ je o prvom mučeniku za kršćansku vjeru koji je okončao svoj život kamenovanjem do smrti. Prva ga je kršćanska zajednica imenovala i jednim od sedam đakona, a na umjetničkim prikazima prepoznajemo ga upravo po đakonskoj dalmatici: u ruci drži palmu, što je simbol mučeništva ili kamenje kao osobni atribut mučeništva.

poluotok Sustjepan

Štovanje sv. Stjepana osobito se razvilo se u drugoj polovici 5. stoljeća kada se počelo širiti na području Rima, a u Dalmaciji se počeo prihvaćati početkom 6. stoljeća u najstarijim samostanskim zajednicama u Dubrovniku, Zadru, Splitu, Braču, Hvaru, Šolti i drugim mjestima, čemu i svjedoče brojne ranokršćanske crkve posvećene tome svecu od Istre do Dubrovnika.

Neki autori u ostatcima složenog graditeljskog sklopa rimske arhitekture antičkog Epidaura na poluotoku Sustjepanu u Cavtatu vide starokršćansku bogomolju datirajući je u 6. stoljeće, u vrijeme kad je sveti Stjepan bio česti titular. Sam toponim Sustjepan upućuje na neki objekt koji je imao posvetu svetome Stjepanu, no je li riječ o ranokršćanskom ili kasnijem svetištu, buduća istraživanja će tek utvrditi. Za razliku od Cavtata, crkva svetog Stjepana iz 15. stoljeća, doduše više puta pregrađivana, ponosno stoji na Konavoskim brdima, u Dubi Konavoskoj gdje se sveti Stjepan u božićnom duhu najsvečanije slavi.

Sveti Stjepan, Duba

Na Šćepan dan, kako se blagdan naziva u Konavlima, ide se u crkvu te se nakon mise ispred crkve čestita dan svetoga Stjepana među narodom. Objed je u svakoj kući bio obilatiji i svečaniji jer bi se ponajviše jela bogato pripremljena hrana uoči Božića:
Vazda bi stari judi govorili, o Božiću lijepo li je na te, pa i dva i tri dana po te. A to se odnosilo na hranu, jer i kad je bila neimaština, na Božić je bilo u svakoga, pa bi i ostalo štogoć za iza Božića.

Nakon objeda posjećuje se i čestita Božić rodbini, prijateljima i susjedima, a posebna okupljanja i slavlja osim u kućama gdje se slavi krsno ime, obavezno su se odvijala i u kućama gdje se slavio imendan. Običaji na Šćepan dan su ponajviše obiteljsko-društvenog karaktera, ispunjeni božićnim veseljem i sveukupnim slavljem, a nerijetko se bilježe i svadbe na dan po Božiću dok tradicijski period vjeridbe i zaruka tek započinje i nastavlja se kroz cijeli božićni period, čineći ga još radosnijim.