Vid Vuletić Vukasović

Vid Vuletić Vukasović rođen je u Brsečinama na današnji dan, 16. prosinca 1853. godine. Gimnaziju je završio u Dubrovniku, a preparandiju u Zadru. Radio je kao učitelj u školama u Dubrovniku i Korčuli, a nakon toga kao profesor jezika, geografije i povijesti na dubrovačkoj ženskoj preparandiji. Politički je bio aktivan pripadnik dubrovačkih autonomaša i kao takav posljednji dubrovački predstavnik autonomaša u Dalmatinskom saboru. Bio je član srbokatoličkog pokreta u Dubrovniku, a od 1907. godine dopisni član Srpske kraljevske akademije.

Put do redovnog dopisništva sa Srpskom kraljevskom akademijom Vuletiću je otvorio njegov posvećeni rad na istraživačkom polju. Već od svoje mladosti svojim doprinosom na istraživanju narodnih životnih običaja i bilježenju pojavnosti koje je primjećivao istaknuo se u redu intelektualaca koji su terenskim radom zadali temelje profesionalnosti etnologije i antropologije kao znanosti toga vremena. Cijeli pristup je bio usmjeren na spašavanje materijalne i nematerijalne baštine koja je napretkom i industrijskom revolucijom nestajala pred očima zainteresiranih. Bila je to ideja rekonstruiranja tradicije koja umire, a vjerovalo se da tako spašavanje tradicije bilježenjem ostaje njen posljednji trenutak.

Nije Vuletić Vukasović usamljen u ovom trendu. Građansko društvo je razvojem postalo retrospektivno, osjećalo je dug prema korijenima i onom drugačijem, pa je među intelektualcima toga vremena, gdje su prednjačili učitelji, bili mnogi izvrsnici. Tako je trend takozvane spasiteljske etnologije koji je zahvatio južne i istočne europske predjele na našem području izbacio sakupljače kao što su, uz Vida Vuletića Vukasovića, Paulina Bogdan Bijelić, Baltazar Bogišić i mnogi drugi koji su Europi i svijetu obasjavali atraktivne i nepoznate baštinske fenomene. 

Vrijeme stvaranja znanosti, rađanja muzeja i primijenjene narodne umjetnosti kao sklanjanje građe na sigurno, kao i zapisivanje običaja, dokumentiranje života u to vrijeme smatralo se, među istomišljenicima koji su bili neodvojivi od ideje naroda, časnim obolom tom istom narodu i njegovu geniju istovremeno ga pokopavajući idejom kraja. Smatralo se da suvremeni život ništi narodne običaje te da ih treba sačuvati. Narodne su se ideje reciklirale u građanskim krugovima i odvajale od svoje prvotne funkcije u životu naroda, čime je započeo u folklorističkom smislu silazak u estetsko. Premda iz današnje perspektive prinose ove generacije smatramo romantičarskim, njihovi su zapisi prvi relevantni podatci koje imamo o etnografskoj građi i stoga su nam dragocjeni.

Vid Vuletić započinje sa svojim prinosima etnografske građe u objavljenim člancima u lokalnim časopisima 1895. godine. Vrlo brzo angažirao ga je i Antun Radić, urednik Zbornika za narodni život i običaje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti da provodi terenska istraživanja, a postaju i prijatelji. Paulina Bogdan Bijelić u jednom se pismu žali da ju je Radić posjetio u društvu Vuletić Vukasovića koji je tom prilikom vidio građu Konavala. Međutim, sukobljeni, kako se doznaje zbog financijske razmirice, razilaze se, a Vuletić Vukasović objavljuje u ostalim časopisima i okreće se Srpskoj kraljevskoj akademiji.

Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena kojeg je izdavala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti prava je riznica tekstova toga vremena koje su prinosili terenski istraživači bilježeći tradicijske životne oblike, vjerovanja i običaje. Paulina Bogdan Bijelić prednjači pred svima u broju objavljenih i neobjavljenih radova za Zbornik i tako se uz Niku Balarin pozicionirala kao autoritet za pitanja Konavala i konavoske nematerijalne baštine. Vid Vuletić koji je već stekao autoritet kao istraživač građe po pitanjima konavoskoga veza, oslanja se na prinose Pauline i drugih učiteljica s područja Konavala. Kao gradski dopisni član i Vuletić je napisao Prikaz i ocjena albuma za dalmatinski pavillion u Parizu kao prikaz izložbe albuma konavoskoga veza kojeg je skupila Nike Balarin i koji je u Parizu na izložbi dobio počasnu diplomu 1900. godine. Prethodno je album bio izložen na Školskoj konferenciji u Dubrovniku 1896. gdje ga je Vuletić i vidio.

Kada se Vuletić Vukasović bavi konavoskim vezom, Paulina Bogdan Bijelić kritizira ga inzistirajući na njegovom nedovoljnom poznavanju konavoske građe. Premda je riječ o razmiricama kojima i danas svjedočimo, ipak, uspoređujući način pristupa građi Pauline Bogdan Bijelić i Vida Vuletića Vukasovića, složili bismo se da je njegov pristup građi konavoskoga veza više romantičarski. Naime, sama Paulina koja je donijela prvu sistematizaciju ove građe, žali se u jednom pismu izdavaču da Vido malo što zna o Konavlima, nego ako što od mene ili koga drugog obznaniti i izpitati. Da Vidov album što je bio u Chikagu nema nego dva tri veza konavoska i to jedan što sam mu ja dala. (n. a. Bio je to međunarodni skup folklorista 1893. godine na kojemu je Vuletić predstavio baštinu šireg područja oko Dubrovnika). Album ne izgleda lijepo a zastupa radnje svih jugo-slovena uopće…

Žali se da je Vuletić iskoristio ono što je ona u časopisu Nada pisala o vezu, brine se i za budućnost te upozorava da je Vid počeo pripremati nešto o Konavlima, a da ne poznaje dovoljno građe s terena kao što ga ona poznaje… Paulinin jed na Vuletića nije proizlazio iz njegove ugledne pozicije koju je uživao među tadašnjim intelektualcima i koja mu je otvarala i zatvorena vrata, već iz stvarnog osobnog pristupa koji je imao u proučavanju građe. Vid Vuletić je objavio opsežan članak Srpski narodni vezovi u Konavlima i Kninskoj krajiniî, u Spomeniku Srpske akademije 1909. godine gdje je pod nazivom Srpski vezovi ukrcao utkanice koje su rađene na području Konavala i Krajine kao utkanice srpskih zemalja, a ne kao utkanice koje pripadaju nekom korpusu srpskog rukotvorstva, ako je uopće moguće tako govoriti. Paulinu je to smetalo, a žalila se i na objavljivanje građe o Konavlima na ćirilici, pismu koje ne mogu čitati zapadni narodi tumačeći da se tako onemogućuje prezentacija prikupljene građe Europi.

Na konferenciji u Chicagu

Uzburkano vrijeme kraja 19. stoljeća, političke promjene, šira pismenost te kontrast između građanskog i seoskog omogućili su začetke etnološke, antropološke i arheološke znanosti na našem području. Razlozi prikupljanja bili su različiti, a prinosi su nam omogućili malo dublji uvid u svijet u kojemu su živjeli predci bez industrijske proizvodnje.

Vidu Vuletiću možemo zahvaliti na brojnoj prikupljenoj građi, narodnim pripovjetkama i legendama od kojih mnoge više ne žive među stanovništvom. Također, njegov doprinos obradi kuće kao životnog prostora iz hercegovačkog zaleđa daje detaljan uvid u narodni duh i potrebe koje danas posebno plijene interes. Vuletić je na svojim putovanjima opisao brojne spomeničke lokalitete, nekropole stećaka, antičke i srednjovjekovne epigrafičke spomenike od kojih su mnogi do danas stradali. Njegove bilješke o spomenicima objavljene su u njegovoj knjizi, dubrovačkom izdanju iz 1897. godine pod nazivom Bilješke o kulturi južnih Slavena, naročito Srbalja. Pored svega toga bavio se i heraldikom, rodoslovljima i grbovima, samostanima fratarskim i ženskim, zaista je bio neumoran u svom istraživanju. Za etnološku znanost Vuletić se smatra važnim folkloristom južnodalmatinskog i bosanskohercegovačkog područja.
 Umro je u Dubrovniku 1933. godine.