Izložbena crtica koja tematizira tradicijski način čuvanja djece ograničavanjem kretanja u Konavlima pomalo bezobraznog naziva Bolje da plačeš ti nego ja, a koja se od lipnja mogla pogledati u Zavičajnom muzeju Konavala, podsjetnik je na svekoliko tradicijsko odgojno iskustvo čije utjecaje, unatoč dostupnosti novim znanjima o razvoju djece, osjećamo i danas.
Na izložbi su prezentirana tradicijska pomagala ili sprave koje su članovi brojne zadružne familije, kao osnovne društvene jedinice u nekadašnjim Konavlima, koristile kao pripomoć u čuvanju male djece. Naime, zadružne obitelji bile su samoodržive radne zajednice s jasnom podjelom poslova među članovima, a djeca su od malih nogu pomagala u kućanstvu ili baštini. Do stjecanja dobi u kojoj su djeca mogla ostvariti koliku-toliku samostalnost, a što je bilo naročito rano za današnje pojmove, trebalo je na njih naročito paziti, osigurati im zaštitu prvenstveno od samih sebe, odnosno od njihove urođene znatiželjne naravi i istraživačkog duha, a bez svijesti od realnih opasnosti.
Iz dobrih namjera i zbog nedostatka slobodnog vremena jer je rabota s malom đecom onda bila gubljenje vremena, naši stari su pribjegavali metodama fizičkog ograđivanja djeteta. Praksa koja se koristila od starina nekoć je imala stvarni razlog njene primjene, a u konavoskim kućama kao relikt kolektivnog odgojnog iskustva zadržala se sve do devedesetih godina 20. stoljeća, unatoč tome što se zadružna familija i kao obitelj i kao radna zajednica već odavno raspala. Čak i danas svjedočimo sličnim odgojnim postupcima, ali za razliku od tradicijskog vremena u kojem je takva praksa bila društveno prihvatljiva i očekivana, danas uglavnom nailazi na osude, prvenstveno od stručnog, ali u sve većoj mjeri i običnog puka.
Konavoska priča o ograničavanju djetetova kretanja započinje netom poslije rođenja, povijanjem novorođenčadi. Povijanje je tehnika za umirivanje beba umatanjem u tkaninu, a u Konavlima je popraćena vjerovanjem o dobrobiti iste za fizički razvoj beba. Naime, smatralo se da će bebe biti čvršće i jače pogotovo jer nije svakom isto tijelo, neko ima i malo više raširene noge, nego ima i rakitiku kako su prije zvali, koliko ih ima, da bome nijesu ishranjeni, pa se povijalo. Povoji su bili dugački preko tri metra, a ako je bila zima, rašin povoj, ako nije bila zima onda od platna povoj, onaj pravi učinjeni. Bebi su se čvrsto opasavala leđa, mjestimično i ruke, a noge u potpunosti ili do koljena i to najčešće do navršene pola godine odnosno sve dok ih dijete samo jačim pokretima ne počne razbacat.
Uskoro u dječjem razvoju slijedi i puzanje te podizanje na noge te se tada malu djecu fizički ograđuje, to jest osigurava im se siguran prostor za minimalno kretanje. Upotrebljavaju se različite ogradice, poput rešetkastog krevetića koji je stigao pod utjecajem grada ili žetak koji se svojom veličinom i visinom do pola metra kao i okruglim oblikom nametnuo kao idealna ogradica za malo dijete u svrhu njegovog sigurnog čuvanja.
Kad dijete već stabilno stoji na nogama i spremno je za prohodati, u upotrebu ulazi pasarin iliti šetalo. Pasarin je uzak drveni pravokutni predmet dužine oko 1,5 m te zahvaljujući njegovoj pomno osmišljenoj konstrukciji dijete može šetati njegovom cijelom dužinom. Vjerovalo se da će dijete ranije naučiti hodati koristeći ovu šetalicu, ne znajući da se dijete lišava neophodnih iskustava kroz koje treba proći u samom procesu učenja hodanja. Koristila su ga djeca više naraštaja u zajednici, a često su se i po potrebi posuđivali drugim obiteljima.
Svakako su bili kvalitetne izrade s ciljem dugotrajnosti što potvrđuje i primjerak na izložbi u Zavičajnom muzeju Konavala. Nadalje, koristili su se i razni stalci za djecu, poput stupice ili dupka koji su, za razliku od pasarina koji je pokretna sprava, fiksni i dijete je u njima zarobljeno na jednom mjestu. Tu zarobljenost najbolje ocrtava sama riječ stupica čije je osnovno značenje riječi klopka. Stalci su jednostavne izrade, a karakterizira ih kvadratični ili kružni obruč širine djetetovog pasa pričvršćen na drvene noge. Unutar stalaka dijete nije moglo nikud, niti je moglo past, samo mlatarat nogicama i rukicama. Korištenje ovakvih stalaka za djecu opravdavalo je uvjerenje da će djeci noge brže očvrsnuti i da će prije pokušati učiniti prvi korak i tako prije prohodati.
Iako danas imamo mnogo više znanja o razvojnim procesima djeteta, pomagala se nisu prestala koristiti. Evoluirala su u dizajnu, materijalu, izgledu, boji, težini i didaktičkim dodacima te su prilagođenija dječjim potrebama i dječjoj sigurnosti, a zasigurno nakon prvotne zainteresiranosti, djeca i dalje na njih reagiraju onako kako jedino i mogu, ljutnjom i plačem.