U živootu je vaažno da ne skidaš ploočice sa zida u kupi-oni!

Snimanje emisije Bijela vrana s Maliračima

Ako postoji antologija dječjih mudrosti, onda ju je zabilježio Mladen Kušec u svom dugogodišnjem novinarskom životnom poslanju. Vjerojatno u Hrvatskoj ne postoji škola koju Mladen Kušec nije posjetio, a tako ni dio Hrvatske koji Kušec nije približio slušateljima Hrvatskog radija u emisiji Zagonetno putovanje subotom ujutro u koju su se javljali slušatelji komentirajući s voditeljima i njegovim gostima. Međutim, svi ga baš više poznajemo kao dječjeg novinara i pisca za djecu.

Nitko kao Mladen Kušec u Hrvatskoj nije ispratio tolike generacije djece u odrasle ljude. Njegove emisije vodile su ga u baš svaki dio Hrvatske, u velike i male škole, vrtiće, na otoke i u udaljena seoska mjesta gdje nikome drugome nije bilo toliko važno naći sugovornike. Kušec je na svim tim mjestima hrabrio dječji duh, tražio neobične, posebne i hrabre u svom postojanju, bijele vrane koje je predstavljao Hrvatskoj. Upravo tako je i nas u Konavlima upoznao, a i mi njega.

Radionica Malirača, Čilipi, 2002. godine

Do njegova dolaska u Konavle potkraj devedesetih poznavali smo ga iz brojnih televizijskih emisija Obrazovnog programa HRT-a gdje je radio od 1963. godine. Starija generacija dobro se sjeća emisija Patuljci pojma nemaju, Hihotići te televizijskih Tonkice palonkice frrr i Bijele vrane. A radioemisije poznaju i mlađi, naročito Bijelu vranu koju slušamo više od 45 godina. Donedavno se u terminima ponedjeljkom i četvrtkom na Hrvatskom radiju moglo čuti Mladena Kušeca kako razgovara sa svježim mladim glasićima na dijalektima iz cijele nam zemlje, u jutarnjem ili onom podnevnom terminu, tik prije odlaska u školu. Pjesma kojom emisija započinje https://radio.hrt.hr/emisija/bijela-vrana/578/ zasigurno se upisala u sva naša djetinjstva i ovjekovječila generacije hrvatske djece.

Malirači na jednom od brojnih izleta

I nije samo Kušec dokazivao da djeca ponekad razmišljaju ozbiljnije od starijih, on je u svojim antologijama zapisa svjedočio promjenjivosti svega u generacijama osim one dječje mudrosti, biti postojanja, potrebe da se u ovom životu igramo, istražujemo, volimo i dijelimo sve što imamo. Iz generacije u generaciju djeca su mu se otvarala u svojim naizgled beskrajnim pričama da bi prekinuli razgovor na i najmanji poziv na igru iz okruženja.

Kušec je bio majstor dokumentiranja i dječjeg novinarstva. Pitanja koja je postavljao svojim malim sugovornicima bila su takva da su otvarala širom i najzatvorenija vrata, pa nije ostajalo ni potrebe ni vremena za kalkulacije. Tajna je bila, kako je sam govorio, u slušanju. Nije dozvoljavao da mu se u razgovorima potvrde vlastite misli, govorio je da imamo dva uha.  Onda je od njih učio, a znao je da je bio na izvoru mudrosti. Znao je da se djecu sluša kao što se čeka nepoznato, ne očekuje se poznato, jer kad poznato čujemo onda smo to i sugerirali, naveli na svoj mlin i na svoje misli, a tu učenja nema.

Malirači

Slušajući djecu onako kako bi trebali slušati jedni druge, stvorio je od njih izvore koji u transu svojeg stvaralaštva ili misiji svoje igre rješavaju sudbine svijeta. Jer što je na kraju taj život, ako ne velika igra i kreacija. A što je sudbina svijeta nego emanacija vlastite sreće na okolinu. Dijelio je drugima dječju mudrost kako je i sam kazivao: Od djece sam naučio ono što sam odrastajući izgubio, pa sam to prenosio ljudima oko sebe. Odrasle je uvijek u svojim djelima i emisijama poticao na traženje onog napuštenog vlastitog dječjeg u sebi. Vjerovao je da tu leži ključ za mir u svijetu i sreću među ljudima.

Za djecu je napisao tridesetak knjiga od kojih su mnoge doživjele više izdanja, čitale se više puta i od djece i od odraslih. Pamtimo njegove pjesme iz udžbenika hrvatskog jezika, čitanki, a i lektire, bio je dio djetinjstva svih generacija od sedamdesetih do skoro danas. Učio nas je upoznavati one čudne i drugačije i naučio nas da su bijele vrane samo bijele dok ih ne upoznamo. Svjedočio je ulaskom tehnologije u dječje živote i govorio da nevidljivi pomagači iz računala i telefona nikad ne mogu zamijeniti stvarno značenje što imamo jedni u drugima. Njega, koji je znao slušati, nije bilo strah da će nas tehnologija otuđiti. Otuđuje nas naša nezainteresiranost i manjak osjećaja za druge, a ne tehnologija.

Mladen Kušec u posjeti izložbi Malirača u Zagrebu

Još smo nešto naučili od Kušeca, a to je kako se voli ova naša Hrvatska. O svakom kutku ove zemlje je govorio sa strasti, Zagreb mu je bio centar svijeta, Velebit čudo koje je izrodilo veliki njegov mitski svijet, pisao je o Istri, Lici, otocima, Slavoniji i Dalmaciji. Premda nije poznato, ili se zaboravilo, Kušec je u Domovinskom ratu na samom početku sam jako stradao. Naime, bio je u ekipi novinara  koja je bila prva žrtva barikada 1991. godine prilikom izvještavanja za Hrvatski radio. Nakon što su ubili policajca Jovića, Srbi su u Korenici uhvatili ekipu Hrvatskoga radija zajedno s Kušecom kojega su pretukli ispred hotela Plješevica, vičući mu da je ustaša. Nasreću, iz turobnog se događaja izvukao živ, oštećenog zdravlja, ali jednako vedrog duha.

Malirači, Zagreb, nastup tekstilne skupine

Od njega se jedino moglo čuti da su mase opasne, i kad su dobronamjerne da su opasne, što je na svojoj koži i doživio, govoreći kako su ga tukli ljudi koji ga ni ne poznaju. Nakon rata nastavio je sa svojim novinarskim radom obilazeći zakutke Hrvatske, i donoseći u njih dah nade i podrške. Svi koji su  se borili za opstanak malih seoskih školi, voditelji i učitelji koji su radili nemoguće, školski vrtovi, izumi, zadruge, uspjesi, a i osobne sreće i tuge zapisane su u arhivi Hrvatske radiotelevizije zahvaljujući Mladenu Kušecu, najvećem sakupljaču i dokumentaristu hrvatskih djetinjstava.