Prehrambeni proizvodi poznati kao konditorski proizvodi, uz kakaove i čokoladne, uključuju i bombonske proizvode. Slatki su to zalogaji i omiljene slastice djece kojima je doduše urođena sklonost prema tom okusu, ali i odrasli rado posežu za njima. Naziv bombon modificirana je francuska riječ bonbon koja u doslovnom prijevodu znači dobro-dobro, a često se koristi i u prenesenom značenju želeći okarakterizirati nešto ili nekoga kao slatko ili privlačno. U istu svrhu koristi se i riječ šećer, osnovni sastojak bombona, a u Konavlima se često može čuti uporaba riječi cukar, cukarin ponajprije za opisivanje slatkoće male djece.
Pod pojmom bombon podrazumijeva se slatkiš izrađen odgovarajućim tehnološkim postupcima osnovne sirovine šećera ili šećernih sirupa i vode, s dodatkom boja, aroma i drugih aditiva, a uključuje više vrsta poznate nam kao tvrdi bombon, tvrdi svileni bombon, karamela, draže proizvod, žele proizvod, gumeni bombon i slično. U Konavlima su ovi bombonski proizvodi objedinjeni pod nazivom zahara, zakara čije podrijetlo riječi ukazuje na riječ šećer. Naime, isti etimološki korijen riječi nalazi se u grčkom sakharon, latinskom saccharum, sanskrtskom shakkara i mnogim drugim živućim jezicima, a uvriježeni naziv za šećer u Konavlima cukar dolazi od talijanskog prijevoda riječi šećer, zucchero.
Šećer kao namirnica dobiva se od šećerne trske i unazad zadnjih dvjestotinjak godina i od šećerne repe. Podrijetlom iz jugoistočne Azije, šećerna trska stigla je na istočni Mediteran u 8. stoljeću posredstvom arapskih trgovaca, a Europom su je od 11. stoljeća proširili križari koji su stekli vještine za upravljanje šećernom proizvodnjom te uzgojem same šećerne trske tijekom križarskih ratova i inače su snažno utjecali na razvoj europske trgovine s istokom. Sve do polovine 15. stoljeća šećer je bio skupa i rijetka namirnica do koje se teško dolazilo.
Dostupniji postaje Kolumbovim prijenosom šećerne trske u novootkrivenu Ameriku te uspostavom plantaža diljem Novog svijeta uz koje se nažalost veže i pojava ropstva. U početku je dostupan samo imućnijem stanovništvu, a do kraja 16. stoljeća šećer nalazimo i u kuhinjama takozvane srednje klase, kada se i potvrđuje i uporaba raznih šećernih slatkiša. Nakon Prve industrijske revolucije u drugoj polovici 18. stoljeća, a naročito tijekom 19. stoljeća i najsiromašniji su građani konzumirali šećer, da bi početkom 20. stoljeća cijena šećera drastično pala zbog velikih količina na tržištu. Tada i počinje svjetska intenzivna proizvodnja konditorskih proizvoda.
Sukladno povijesnom razvoju dostupnosti šećera i šećernih proizvoda prema službenim zapisima iz doba Dubrovačke Republike, ali i preko književnih djela dubrovačkih autora, može se pratiti prisutnost šećera odnosno šećernih proizvoda, zahara ponajprije kod aristokracije, vlastele i gospara, a s protokom vremena i kod skromnijeg pučanstva. Tako iz vremena Osmanskog Carstva u dubrovačkim zapisima nalazimo podatke o međusobnom darivanju dubrovačkih i hercegovačkih i bosanskih odnosno osmanskih namjesnika, pri čemu su ovi potonji pri stupanju na funkciju sandžakbega od Dubrovčana dobivali skupocjene darove u novcu, tkaninama, začinima, ali i zaharama. Svaki namjesnik dobio bi od osam do dvanaest kutija zahara, to jest duljih tvrdih kolačića od šećera, koji su i inače bili dio svih uobičajenih poklona. U djelima Marina Držića, ali i Vlaha Stullia pa sve do Iva Vojnovića spominju se zahare, ponajviše u kontekstu darivanja ili čašćenja prilikom proslava zaruka ili vjenčanja, ali i kao nezaobilazna slastica tijekom pokladnog perioda prilikom kojeg maškare obilaze kuće i skupljaju zahare.
Zahare su ponajprije označavale ušećerene mjendule ili kakvi drugi orašasti plod, proizvod kućne radinosti, da bi vremenom i s razvojem industrijskih tehnologija proizvodnje i trgovine naziv bio primijenjen na sve sljedeće bombonske proizvode. U Konavlima još živi sjećanje na konfete, mjendule s korom od cukara i jaja, tvrde zahare jajastog oblika bez omota prvotno u snježnobijeloj boji, a kasnije u raznim bojama koji su se koristili u svadbenim običajima. Netom vjenčana mlada pri izlasku iz crkve bacala bi ih djeci, a na putu doma bi njima i cvijećem svatovi posipali mladu.
Takozvani jako slatki svileni ili salonski bomboni u sjajnim raznobojnim omotima, na krajevima izreckani i zavrnuti, koristili su se za okititi bor za Božić, djeca su ih nerijetko kradomice skidala i jela, a kartu bi napunile pamukom koji je bio na boru kao snijeg. Omotni papir inače se skupljao i slagao te koristio za sve naredne božićne prilike kićenja jer su ljudi bili skromni, a ostao je relikt prošlosti da su zahare poslastica samo u posebnim prilikama.
Pažljivo su ih stariji ukućani čuvali od dječjih ruku, najčešće u lamenim kutijama po kamaram ili u staklenijem vazima na bancima, a babe slabe na unučad nerijetko bi izvukle pokoji iz ubručićka u traversi i razveselile djecu u kući. U prvoj polovici 20. stoljeća zahare su u Konavlima zaista bila rijetkost, stizale bi kao dar rodbine iz dijaspore ili pomoraca, a i novotvorene hrvatske tvornice konditorskih proizvoda poput Zvečeva, Uniona odnosno Kraša ili Kandita s proizvodnjom bombona najčešće su započele tridesetih godina 20. stoljeća. Od pedesetih godina 20. stoljeća zahare u Konavlima nalazimo u lokalnim trgovinama i zadrugama gdje su se prodavale refuzo iz staklenih važa u fišeku od karte. Mogli su se kupiti svileni bomboni, bomboni od cukara, a s vremenom i danas popularni Bronhi i Kiki, 505 s crtom, karamele, Mentol zeleni, Negro, Pionir, Dado, Goga, Visko C, Fru Fru, Kavabon i drugi neodoljivi slatkiši čiji okusi vraćaju u bezbrižno razdoblje djetinjstva.