Uloga Vlaha Bukovca u “podignuću” spomenika Baltazaru Bogišiću

Cavtat, spomenik Baltazaru Bogišiću

Kad je Baltazar Bogišić 24. travnja 1908. godine nenadano umro u Rijeci, skrb oko pokopa, ali i režiju bilježenja memorije na njegovu veliku znanstvenu zadužbinu u rodnome Cavtatu preuzela je u svoje ruke njegova sestra Marija Bogišić Pohl. Nakon što su Bogišićevi posmrtni ostatci stigli brodom iz Rijeke u Gruž pa se iz stare gradske luke, zajedno s još dva parobroda Cavtat i Venćeslav, krcata svijetom, predstavnicima općine i Općinskom Hrvatskom Glazbom uputili u Cavtat gdje su stigli oko 11 sati, sprovod je bio odmah upriličen.

U časopisu Dubrovnik zabilježeno je da su zastupljena bila gotovo sva naša mjesna društva i korporacije. Srpska stranka poslala je i svoju muziku, a općina opet svoju. Vijenaca je bilo oko 25. Pogrebu je prisustvovao, može se reći cio Cavtat. Od malene školske djece muške i ženske do predstavnika svih korporacija i društava. Na 11 sati krenula se tiho velika povorka u crkvu, gdje je držano opijelo. Po opijelu uputi se povorka na groblje, gdje je nad lijesom održano pet dirljivih govora. Cio Cavtat bio je tad u crnini. Dućani zatvoreni, fenjeri obloženi crninom, crni sagovi po prozorima i zastave na lađicama lepršale su u znak žalosti na po stijega. Sve je odrazivalo tugu i žalost za velikim pokojnikom. Dubrovnik i Cavtat su se dostojno odužili, jer je veliki pokojnik to i zaslužio.

Vlaho Bukovac: skica za plakat za svečanost otkrivanja spomenika Baltazaru Bogišiću, 1914.

Budući da nije ostavio konačnu oporuku, bogatu ostavštinu naslijedila je njegova sestra Marija kao jedina nasljednica. Ona je i zaslužna za stvaranje memorije na Baltazara Bogišića u javnome prostoru Cavtata koja se održala do danas. Osnovavši Bogišićevu biblioteku i muzej te uloživši znatna sredstva u poboljšanje mjesta i kvalitete života, neizbrisivo je utisnula obiteljsko ime u gradsko tkivo.

Konačno, kao vidan, trajan i vječan znak priznanja i poštovanja i Cavtaćani su se htjeli odužiti svom znamenitom sugrađaninu te su osnovali odbor za skupljanje priloga za podignuće spomenika našem slavnome naučenjaku Dru Valtazaru Bogišiću.

Cavtat

Marija Bogišić Pohl, savjetovavši se s Vlahom Bukovcem, nije prihvatila savjet Bogišićevog prijatelja, diplomata Ivana Pavlovića da spomenik izvede Ivan Meštrović. Naime, Bukovac predlaže da spomenik izvede netom diplomirani praški đak, Korčulanin Petar Pallavicini. Nakon što su prikupljena sredstva i nakon što je Marija Bogišić Pohl dala dozvolu za rušenje obiteljske kuće koja je zatvarala pogled prema moru kako bi se dobio široki javni prostor, pripreme za podizanje i svečano otkrivanje spomenika započele su oko 1913. godine.

Marija i njen savjetnik Đorđi Bijelić u čestoj su prepisci s Bukovcem, predsjednikom odbora za otkrivanje spomenika. Pallavicini je u Cavtatu početkom 1914. godine i završava spomenik negdje u srpnju iste godine. Svečano otkrivanje spomenika planirano je za rujan, na kojemu bi glavni govornik trebao biti Lujo Vojnović, Antun Vučetić bi trebao sastaviti posebnu spomen-knjigu, a Bukovac svu dekoraciju.

Vlaho Bukovac: skica za pozivnicu i plakat za svečanost otkrivanja spomenika Baltazaru Bogišiću, 1914.

Međutim, kako Bukovac piše prijatelju Marku Caru, zbog ratnih zbivanja svečanost će se odgoditi za sljedeću godinu u travnju, po Uskrsu, a on će pripremiti sav materijal već sad. Spomenik je zakucan drvenim daskama ostao čekati neka bolja vremena.

Uz apoteozu Bogišiću trebalo je da to bude velebna manifestacija narodne misli. Imalo se je pozvati, svečano dočekati i gostoljubno primiti predstavnike svih naših kulturnih društava, koliko u ondašnjoj austro-ugarskoj monarhiji, toliko i u slobodnim kraljevinama Srbiji i Crnoj Gori, a uz to i predstavnike stranih naroda, te pojedinih društava, kojih je Bogišić bio redovni ili počasni član, osobito Rusije i Francuske, gdje je Bogišić uživao glas velikana i za života bio obasut najvećim počastima i odličjima, pisalo je, kako je to zamislio Bukovac, u listu Narod, ali ratno nevrijeme, umjesto par mjeseci odužilo se na četiri godine.

Cavtat, 1927.

Teške ekonomske prilike i nedostatak novca za svečanost ostavio je spomenik daleko od očiju javnosti još nekoliko godina iza. Nažalost, Đorđi Bijelić umire 1919., a Marija Bogišić Pohl 1920. godine, što je vjerojatno bio poticaj Bukovcu da predloži cavtatskoj mladosti da prigodom Gospe od Snijega samoinicijativno otkriju spomenik.

Kako list Narod piše, dogodilo se to 1921. godine:
Još lanjske godine, za svog boravka u rodnom mjestu g. Vlaho Bukovac, predsjednik bivšeg odbora za otkriće, koji je bio preuzeo na sebe svu umjetničku stranu proslave i mnogo toga već bio i pripravio u predratno doba, bio je prvi došao na misao, da se na ovaj način otkrije Bogišićev spomenik, i u više navrata je u razgovoru i izrazio tu misao, uvigjajuć nemogućnost da se u današnje doba proslava i otkriće spomenika obavi na naumljeni način, dok ga je peklo da i dalje spomenik ostane kao neukusna piramida pocrnjelog drveta na krasnoj cavtatskoj obali, a rječiti prijekor Cavtatu. Ovaj čin Cavtatske Omladine naišao je u mjestu na opće odobravanja i na svačijem se je licu moglo čitati oduševljenje, kada je u nedjelju, na dan Gospe od Cavtata, ugledao Bogišićev spomenik otkriven, okićen lovor-vijencem, trobojkama i obasut cvijećem.