Za razliku od trgovačkih brodova koji su koristili snagu vjetra, galije su bile bojni brodovi koji su uz vjetar koristili vesla. To im je davalo pokretljivost i mogućnost plovidbe uz vjetar. Od antike galije su gospodarile Mediteranom sve do 17. stoljeća. Kroz svoj dugi životni vijek galije su doživljavale niz modernizacija, ali je princip njihova korištenja ostao isti sve do značajnije upotrebe topništva. Na pramcu je galija imala podvodni kljun koji je služio za probijanje trupa protivničkog broda. Osim potapanjem, galija se mogla osvojiti napadom mornaričkog pješaštva ili onesposobiti uništavanjem vesala s jedne strane, čime bi se onemogućilo manevriranje broda.
Osnovna pokretačka snaga svake galije bila su vesla pokretana ljudskom snagom, stoga su veslači bili sastavni dio dio svake galije. Prema istraživanjima veslači su činili najveći broj posade galije, često i do 80 % ukupnog broja. Koliko su veslači bili važni u antici dokazuje činjenica da je grčki polis Atena zbog jačanja mornarice sve više prava davala najsiromašnijim građanima koji su uglavnom služili kao veslači i tako pokrenula val demokratizacije. Upravo zato i ne čudi što se veličina galije opisuje brojem veslača za jednim stupcem vesala. Tako su trireme brojale 3 veslača u stupcu, quadreme 4, quinquireme 5 i tako dalje.
Za razliku od popularnog prikaza u filmovima, veslači su bili slobodni građani neke države i rijetki su slučajevi robovskih veslača sve do 16. stoljeća. Od tada su sve prisutnije kažnjeničke galije. Kažnjeničke galije sastavljale su se od kriminalaca koji su osuđeni na višegodišnje kazne zatvora ili izgnanstvo iz države. Oni su, za razliku od dobrovoljaca veslača, bili okovani i u znatno lošijim životnim uvjetima. Na području Mediterana kažnjeničke je galije najviše koristila Mletačka Republika, ali i druge države koje su održavale velike mornarice galija. U Osmanskom Carstvu veslači su vrlo često bili robovi.
Riječ galijot, koja označava veslača na galiji, upravo se zbog kažnjeničkih galija počela poistovjećivati s kriminalcima ili općenito lošim ljudima. Kažnjeničke galije ulaze u upotrebu zbog sve manjeg broja dobrovoljnih veslača u odnosu na broj galija. Tako je Mletačka Republika u 18. stoljeću gotovo u potpunosti preustrojila mornaricu galija na kažnjeničke galije. Naime, tijekom srednjeg vijeka građani dalmatinskih gradova bili su obavezni služiti kao veslači na galijama za vrijeme rata. Grad koji je bio pod Mlecima obvezao se opremiti određen broj brodova za rat, a veslači su se birali kockom, dok su bogatiji građani uglavnom plaćali svoje zamjene. U Dubrovačkoj Republici koja nije imala znatnu ratnu mornaricu galije bi se opremale isključivo od dobrovoljaca i to češće u borbi protiv gusara.
Mletački je Senat 1501. godine donio odluku da se osuđenici na smrt, progonstvo s državnog teritorija ili višegodišnju zatvorsku kaznu mogu iskupiti služenjem na galiji. Sredinom 16. stoljeća određeno je da kažnjenici ne smiju služiti na galiji manje od 18 mjeseci i ne više od 12 godina, ali zbog velike smrtnosti galijota (preko 35 %), kasnije je taj rok smanjen na 10 godina. Ipak, galijoti bi za vrijeme kazne dobivali plaću, ali su morali podmiriti i troškove hrane i odjeće pa se često događalo da bi galijoti ostajali duže na galiji kako bi podmirili troškove.
Galije se nisu popunjavale samo stanovnicima Mletačke Republike, nego su i ostale države slale svoje osuđenike na mletačke galije. Naime, Mleci su za svakoga galijota plaćali 30 dukata, a države bi osim toga oslobađale mjesto u ionako prepunim zatvorima. Na mletačkim kažnjeničkim galijama nerijetko su služili stanovnici Dubrovačke Republike, a među njima i Konavljani. Ipak, često se događalo da bi kriminalac pobjegao u drugu državu kada bi počinio teško kazneno djelo pa je taj broj u odnosu na stanovništvo ostalih dalmatinskih gradova i sela minoran. Osim na mletačkim galijama, nekoliko Konavljana poslano je i na malteške galije. Kazne koje je određivala Dubrovačka Republika kretale su se od svega nekoliko dana do doživotnog veslanja. Za kraće kazne Konavljani su uglavnom slani na dubrovačke brigantine, a za duže u Veneciju.
Život galijota bio je izrazito težak i bez ratnih zbivanja koja su u roku od nekoliko minuta na dno mora mogla poslati stotine okovanih veslača. Ipak, dan po kojemu će hrvatski galijoti ostati zapamćeni svakako je 7. listopada 1571. godine kada se odigrala bitka kod Lepanta između Osmanskog Carstva i Svete lige. Sukobilo se preko 400 galija raznih konstrukcija, a s kršćanske strane služilo je i oko 15 000 Hrvata. Dubrovački brodovi nisu izravno sudjelovali u sukobu, nego su logistički pomagali Svetu ligu. Osmanski gubitci bili su ogromni, od 20 do 30 tisuća mrtvih i zarobljenih, ali kršćanske snage također su izgubile oko 8 tisuća ljudi, među kojima je bio znatan broj hrvatskih galijota. Nažalost, ne zna se koliko je Konavljana sudjelovalo u bitci i koliko ih je poginulo. Kršćanske snage, a kasnije i sam papa, tvrdili su da je za pobjedu zaslužna Blažena Djevica Marija, pa se njoj u čast 7. listopada slavi kao Gospa od Krunice ili Gospa od Ružarije.