izvor: Institut za etnologiju i folkloristiku
Život čovjeka oduvijek je bio usko povezan sa životom drveća. Naročito je to bilo izraženo u drevna vremena dok su šume i prašume prekrivale kontinente u nezamislivo većoj mjeri nego danas i kad je čovjek ovisio o drvu kao sirovini više nego danas. Drvom se palila vatra, od drva se izrađivalo oruđe i oružje, gradile su se nastambe i kuće, pružalo je zaklon i stabilnost, plodovima stabala vršila se i prehrana stoke i ljudi, a u njima su i živjele pčele koje su davale med i vosak. Drvo je idealna sirovina, laka za obradu i upotrebljiva u različite svrhe te je neophodan materijal za egzistenciju starih naroda. Čovjek koji je dugo živio u uskoj simbiozi s drvećem vjerovao je između ostalog da stablima zahvaljuje svoj opstanak.
Usporedno s kultom vode, vatre, groma i sunca, razvio se i kult stabla odnosno kult drveća prisutan u svim kulturama i svim vremenima: od drevnih kultura Mezopotamije, Indije, Egipta, preko Grka, Slavena, Germana, Nordijaca i Kelta, sve do Kineza i Japanaca. Svaki narod štovao je stabla svojeg podneblja kroz razne rituale, obrede, običaje i vjerovanja, čije ostatke nalazimo i danas u folklornim sadržajima. Od toga da su stabla sjedišta viših bića, da ih nastanjuju duhovi predaka, nimfe, polubožanstva, vile ili vještice do viđenja stabala kao manifestacije božanskih i kozmičkih stvaralačkih snaga. Stabla korijenjem sežu duboko u zemlju, a granama se šire i otvaraju visoko u nebo, dugovječna su i snažna, nadilaze trajanje ljudskog života te u očima promatrača djeluju besmrtno. Stoga ne čudi što čovjeku stablo postaje simbol vječnosti i inspiracija duhovne percepcije svijeta.
Mitska predodžba svijeta u kojoj je stablo njegovo središte i veza između neba i zemlje poznata je i prisutna u mitologiji svih indoeuropskih naroda, pa tako i u staroslavenskoj. Iako su stari Slaveni štovali više vrsta drveća: lipu, brezu, rakitu, bor, čempres, jabuku i mnoge druge, hrast ili dub je najsvetije drvo za sve Slavene i njega su štovali kao drvo života i axis mundi odnosno os svijeta. Zamišljali su svijet kao golem hrast čija krošnja označava nebeski svijet, deblo s granama zemaljski svijet i korijenski sustav kao podzemni svijet.
Usmena književnost i folklorne predaje donose detaljan opis trodijelne strukture svetog stabla: gore je suhi vrh, na njemu umjesto zelenog lišća rastu zlatne rese. Tamo je ptica grabežljivica, orao ili sokol. U sredini je stablo s granama, a oko njih lete razjarene pčele. Dolje kod korijena izvire voda. Na vodi je životinja skupocjena krzna, kuna. Tu leži i kamen. Pod drvetom kod kamena nalazi se mek ležaj, a u njemu zmija. Iza životinjske simbolike kriju se likovi moćnih božanstava gornjeg i donjeg svijeta. Boga groma i munje Peruna simbolizirao je orao koji je sjedio na najvišim granama dok je Velesa, boga podzemnog svijeta, simbolizirala zmija koja se ovijala među korijenjem svetog hrastova drveta. Kako se zmija penje po stablu i napada ptice, tako je prema predaji Veles izazivao Peruna otimajući mu stoku ili ženu, božicu Mokoš, a Perun ga je zauzvrat tukao zlatnim strijelama, odnosno munjama. Njihov kozmički sukob temeljni je mit staroslavenske mitologije, a vječnom borbom ova dva boga simbolički je prikazana cikličnost života prirode i njene nadopunjujuće suprotnosti: zemlja i voda nasuprot zraku i vatri, poljoprivreda nasuprot stočarstvu, nebesko kraljevstvo nasuprot podzemnom svijetu. Tako Perun pobjeđuje Velesa svakog ljeta, a Veles pobjeđuje Peruna svake zime, time simbolički održavajući prirodnu ravnotežu i prirodni krug.
Svijet viđen kroz simbolizam svetog stabla starih Slavena nije se otvoreno kosio s kršćanskim učenjima te je preživio u narodnom vjerovanju kroz duga stoljeća nakon pokrštavanja. I danas nalazimo ostatke kulta stabala u folklornim zbivanjima kao što je proslava Jurjeva ili kićenje božićnog drvca. Motive božanstva Peruna pronalazimo i u imenu perunike, zvane i bogiša, božja biljka, za koju se vjerovalo da raste na mjestu udara munje. Kršćanski sveci gromovnik Ilija i Mihovil koji ubija zmaja smatraju se Perunovim supstitutima, naročito njihova svetišta smještena na vrhovima brda. U izvoru naziva naselja Mokošica nalazimo božicu Mokoš kao i brojne druge toponime diljem Hrvatske.
Kult svetog stabla hrasta bio je starim Slavenima iznimno važan, a dubrave su bile sveta mjesta i očiti znak božanske prisutnosti. Prošetamo li se danas kojom dubravom i pokušamo svojim duhovnim bićem osjetiti nazočnost stabala, teško da nećemo osjetiti poštovanje pred tim mitskim divovima, koje su stari Slaveni postavili u centar svojeg svijeta.