Srpanjski ultimatum ili kako je počeo Prvi svjetski rat

Konavljani u Beču 1908. godine

Kraj 19. i početak 20. stoljeća obilježen je imperijalizmom velikih sila. Sustav saveza koji je osmislio Otto von Bismarck trebao je dovesti do vojne ravnoteže u Europi i izbjeći vojne sukobe koji bi se riješili na konferenciji velikih sila. Ipak, Bismarckova domišljatost koja je omogućila osnaživanje Njemačkog Carstva, njegovim je otpuštanjem dovela do polariziranja dvaju tabora između kojih je jaz svakodnevno postajao sve veći. Učestale krize od početka 20. stoljeća predstavljale su mahanje oružjem koje se nije namjeravalo upotrijebiti. Diplomacija je uspijevala smiriti zainteresirane strane koje bi usprkos svemu uglavnom ostale nezadovoljne.

Kada je 28. lipnja 1914. u Sarajevu ubijen nadvojvoda Franz Ferdinand Habsburški činilo se kako će doći do još jedne krize koja će se riješiti mirnim putem. Ipak, srpanjska kriza bila je posljednji preludij u Veliki rat, danas poznat kao Prvi svjetski rat. Diplomacija je posrnula pred ratobornim zapovjednicima glavnih stožera, nacionalnim mijenjem i oholim vladarima. Skup tih činitelja doveo je do austrougarske note s vremenskim rokom upućene Kraljevini Srbiji, nakon čega je lavina događaja pokrenula sukob do tada neviđenih razmjera u koji se vodio na 6 kontinenata i tri oceana. U ratu je živote izgubilo prema nekim procjenama oko 40 milijuna, a među njima i preko 155 Konavljana. Ovim člankom spominjemo se svih onih koji su umrli za interese vojnih glavara europskih država.

Konavoska pričuvna kompanija

Kako je uopće došlo do ultimatuma Srbiji? Nakon što što je ubijen Franz Ferdinand, atentatori su uhvaćeni u rekordnom roku, Gavrila Principa, ubojicu prijestolonasljednika policija je spasila od linča na mjestu atentata, a već ranije je uhvatila Nedjeljka Čabrinovića koji je bacio bombu na kolonu vozila. Iz ispitivanja atentatora saznalo se da postoji povezanost Mlade Bosne, revolucionarne organizacije čiji su bili članovi, i srbijanskih vojnih krugova. Ipak, bez opširnije istrage nije se moglo povezati upletenost srpskih vlasti u sam atentat. Vijest o atentatu najviše je odjeknula u Austro-Ugarskoj, Njemačkoj i Srbiji dok je u ostatku svijeta bila tek drugorazredna vijest jer su atentati na vladare i političke vođe na prijelazu u 20. stoljeće bili učestaliji nego ikada. Ipak, Austro-Ugarska je nastavila pritiskati vanjsku politiku, naročito zbog pretpostavke umiješanosti srbijanske vlade.

Većina vojnih i političkih lidera unutar monarhije bila je za rat, ali je brzo postalo jasno da kako bi se rat lokalizirao treba izboriti potporu Njemačke jer će u suprotnome Rusija stati na stranu Srbije. Loša politika Njemačke nakon Bismarka ostavila je jedino Austro-Ugarsku kao značajnijeg i sigurnijeg saveznika pa je zbog toga Njemačka morala stati iza svoje saveznice. Austrijska diplomacija stvarno je dobila garancije Njemačke, takozvani bianco-ček kojim Njemačka u potpunosti podržava bilo koji austrougarski korak, ali pod uvjetom da ga se napravi brzo i da su ciljevi definirani 3. srpnja 1914. godine. Zbog neslaganja unutar austrougarskih političkih krugova o idućem koraku, vrijeme je sve više i više odmicalo, a ostatak europskog stanovništva nije više mario za ubijenog nadvojvodu. Odugovlačenje se dogodilo i zato što bi, iako su vojni krugovi bili za rat, mobilizacija trajala barem 2 tjedna.

Pločice u Prvom svjetskom ratu

S druge strane, Rusija je propustila poduprijeti svoju balkansku saveznicu Srbiju za vrijeme aneksijske krize 1908. godine i odstupanje bi ovaj put značilo gubitak savezništva. Iako nijedna sila nije željela rat većih razmjera, bila ga je spremna riskirati. Ipak, činilo se kako će se srpanjska kriza smiriti, ali austrougarska diplomacija sredinom mjeseca počela je slagati ultimatum. Zbog njemačkih osiguranja, ultimatum je trebao biti takav da ga se mora odbiti, a da na prvi pogled tako ne izgleda. Trebalo ga je poslati kada su francuski državnici na putu, kako sile Antante ne bi na vrijeme stigle reagirati i da ih se tako dovede pred gotov čin. Ipak, informacije o ultimatumu procurile su i brzo je čitava Europa znala za njega, ali gotovo nitko nije vjerovao da će ga stvarno poslati.

Razglednica 37. domobranska pukovnija

Ipak, Austro-Ugarska je poslala ultimatum, ili kako su ga nazvali notu s vremenskim rokom od 48 sati, 23. srpnja 1914. godine preko svoje diplomacije u Beograd. Ultimatum se sastojao od 10 točaka koje su bile usmjerene prema prestanku antiaustrijske propagande i procesuiranju upletenih u ubojstvo Franza Ferdinanda. Ono što je bilo problematično u ultimatumu bilo je slanje austrijskih tijela koja su trebala istraživati na teritoriju Srbije što je de facto narušavanja suvereniteta. Srbijanska vlada bila je spremna pristati na ultimatum, ali je zbog ruskih garancija odbila točku 5 i 6, nadajući se umanjivanju austrougarskih zahtjeva. Ultimatum je odbijen i zbog toga što se srbijanska vlada bojala što bi austrijski istražitelji pronašli. Naime, premda u dotadašnjoj istrazi nije potvrđena povezanost Mlade Bosne i Crne ruke s vladom Srbije, ona je postojala, što će se potvrditi na suđenju Dragutinu Dimitrijeviću Apisu, vođi Crne ruke 1918. godine.

Nakon srbijanskog odbijanja ultimatuma Francuska, Italija i Velika Britanija nastojale su riješiti problem konferencijom velikih sila, ali su svi njihovi prijedlozi odbijeni i za njih je bilo već kasno. Vojni savezi povlačili su jednu državu za drugom na ispunjenje obveza. Političko i javno mijenje u većini država išlo je u obranu Srbije, kako je to opisao britanski premijer Herbert Asquith: Zanimljivo je kako je Austrija, a ne Srbija u pravu. Ali, Austrijanci su među glupavijim ljudima u Europi, a brutalnost onoga što zahtijevaju navest će većinu ljudi na mišljenje da jedna velika sila ugnjetava onu manju.

Top u Popovićima

Austrijski vojni krugovi na čelu s Conradom von Hötzendorfom, koji je već 1913. godine tražio preventivni napad na Srbiju čak 26 puta, ovoga puta nitko nije mogao zaustaviti. Jedina osoba koja je bila u stanju spriječiti ulazak Austro-Ugarske u bilo kakav rat ubijena je u Sarajevu. Princip, Crna ruka i Apis tako su u želji da zaštite Srbiju od austrijskog imperijalizma ubili jedinu osobu koja je svoju politiku bazirala na unutarnjopolitičkom uređenju i vanjskopolitičkom miru. Austro-Ugarska 28. srpnja objavila je rat Srbiji i time se vlak bez kočnica zaputio u provaliju krvoprolića i smrti.