Bušin

Mediteranski kulturni krug svijet je za sebe, bilo da je riječ o povezanosti grčkim ili rimskim, bizantskim ili srednjovjekovnim oblicima, područje Mediterana pulsiralo je istim ritmom. Danas je to na nekim mjestima vidljivije, a na nekim tek nakon arheoloških iskopavanja. Naši spomenici u svojim najsitnijim ostatcima svjedoče toj pripadnosti koja se nekako uvijek iznova mora dokazivati. Kulturna baština snažna je, ali krhka spona stanovnika Mediterana. Uvijek je ovisila o sljedećoj generaciji stanovnika, nasljednicima baštine, premda okolnosti nisu svugdje bile jednake. Međutim, biljni svijet tajanstvena je memorija stoljeća i sirovi dokaz resursa nekog dalekog svijeta. Sve te naše samonikle biljke nekoć su bile sve čemu se na nekom terenu čovjek mogao obratiti. One s posebnim lokalnim značajkama bile su i predmet trgovine, odvozile su se u krajeve kojih su ih bili gladni, a ljudski rod baš voli ono čega nema, a ne poštuje ono što mu je pred nosom.

Jedna od takvih Mediteranskih biljaka zasigurno je i bušin. Mi u Konavlima poznajemo ga kao višegodišnji grmić rozih cvjetova koji raste u suhom, sunčanom kamenjaru ili kao nešto visočiju biljku u području Konavoskog polja koja cvate bijelim cvjetovima oko Tijelova, pa je nerijetko bila sadržajem konavoskih kopica za posipanje cvijećem na procesiji na Korosante. Žene su je zvale divlja rusica, baš kako joj je i englesko ime: rockrose.

Bušin ružičastih cvjetova (Cistus Creaticus) vazdazeleni je grm iz porodice bušinovki (Cistaceae), visine od 30 do 100 cm. Na drvenastim stabljikama rastu listovi koji su eliptični, nasuprotni, dlakavi s naličja, a na licu naborani. Cvjetovi su pojedinačni, ružičaste boje s pet latica, brojnim prašnicima i tučkom. Nakon cvjetanja, cvjetne glavice pretvore se u suhe smeđe čašice u kojima se razvija plodić sa sjemenkama.

Svi nadzemni dijelovi biljke prilikom oštećenja izlučuju tamnu gumastu smolu, dragocjenu sirovinu zvanu labdanum. Kako je stanište našega bušina na Mediteranu stočarski kamenjar, tako su smolu ljudima u stara vremena donosile koze nakon paše. Koze su se češljale posebnim drvenim češljevima kojima se skidala smola nalijepljena na kozju dlaku. Kasnije se skupljala posebnim štapovima s kožnatim ili platnenim trakama kojima su češljali grmove. To je samo jedan od načina na koji se skupljala dragocjena tvar jer je njena upotreba u staro doba bila značajna. Bušinova smola koristila se za proizvodnju svih mirisnih tvari te u svrhe liječenja. Svojim čudnovatim sastavom osiguravala je brojna antibakterijska, antigljivična, antivirusna, antioksidantna i antialergijska svojstva, a recepti za njezino pripravljanje poznati su još iz 4. st. pr. Kr. U Egiptu su faraoni nosili lažne bradice natopljene labdanumom kao znak vladavine i božanske moći, a postoji i teorija da je žezlo Ozirisa, egipatskog boga zagrobnog života, zapravo instrument za skupljanje labdanuma.

Na smoli bušina ritualno su se inhalirali, a bio je i jedan od glavnih sastojaka uz tamjan u kadionicama Mojsijevog svetišta. Bio je glavni sastojak mnogih preparata za liječenje različitih bolesti te za tretiranje inficiranih rana i čireva. Ali, njegova najveća popularnost ipak je u upotrebi baze za parfeme.

Eterično ulje bušina i danas se koristi u proizvodnji parfema i vodica poslije brijanja. Njime se liječe proširene vene i hemoroidi. Znanstveni podatci koje nalazimo o njemu donose još senzacionalnije podatke nego što ih donose povijesne priče. Bušin je tri puta veći antioksidant nego zeleni čaj, štiti srce četiri puta bolje nego crno vino i 20 puta je bolji antioksidant nego svježe iscijeđen sok od limuna. Čaša koncentriranog čaja ima jednaku efikasnost kao dnevna doza vitamina C. Danas se bušin koristi za izradu krema protiv starenja kože, neurodermatitisa i kožnih bolesti.

Mi smo danas stanovnici Mediterana koji uporno evaluiraju svoj prostor estetski, pa diveći se rascvjetanom ružičastom cvijeću nećemo ni pomisliti kolika čudesna svojstva taj maleni grmić posjeduje. Kad se približimo cvjetovima čak će nas i odbiti smola koja ostane na prstima nakon trganja, i u onoj tipično ljudskoj osobini da odbacimo sve što ne poznajemo, ostat ćemo uskraćeni za poznanstvo s dalekim svijetom predaka, mediteranske kulturne baštine i silnim darovima kojim nas oplemenjuju biljni stvorovi koji nijemo čuvaju naš kamenjar.