Već više od 60 godina u Čilipima djeluje Kulturno-umjetničko društvo proizašlo iz Kulturno-prosvjetnog društva Vladimir Nazor, zahvaljujući kojem i danas, nakon više od 50 godina možemo vidjeti mali dio bogate konavoske baštine.
Šezdesetih godina 20. stoljeća na dubrovačkom području započinje intenzivni razvoj turizma. Otvaranje zračne luke u Čilipima 1962., dolazak struje u ruralne krajeve 1964. te dovršetak gradnje i otvaranje Jadranske magistrale kroz Konavle 1966. godine, kao i izgradnja dvadesetak većih hotela na dubrovačkom području donose prekretnicu u dotadašnjem načinu života u Konavlima. S razvojem turizma i sve većim priljevom stranih turista razvijale su se i turističke i putničke agencije od kojih je svakako najznačajnija turistička agencija Atlas, koja je u tim godinama definitivno bila vodeća. Upravo je turistička agencija Atlas 1964. godine s ciljem proširenja svoje ponude turistima predložila tadašnjem Kulturno-prosvjetnom društvu Vladimir Nazor, osnovanom 1954. godine u Čilipima, ideju o folklornim priredbama nedjeljom na trgu ispred crkve sv. Nikole u Čilipima.
Bilo je to vrijeme kad je plesanje po gumnima već odavno zamijenjeno plesanjem po domovima i školama, vrijeme oformljivanja ozbiljnijih folklornih skupina, vrijeme kad su lokalne, regionalne, državne i međunarodne smotre folklora bile uobičajen način predstavljanja glazbenog folklora hrvatske kulture. U Čilipima je u okrilju prosvjetnog rada poznatog učitelja Nika Skurića od početka 20. stoljeća do njegova umirovljenja 1929. godine započelo sustavno njegovanje folklorne baštine koje se nastavilo sve do današnjih dana. Učenjem tradicijskih pjesama i plesova svoje učenike, a kasnije i mještane, te brojnim suradnjama i poticanjima na osnivanja školskih folklornih sekcija, ostavio je neizbrisiv pečat na razvoj tradicijskog plesanja. U tamburaškom zboru kojeg je Skurić osnovao u Čilipima leže i temelji za kasnije osnivanje Kulturno-prosvjetnog društva Vladimir Nazor koje će opet 1967. godine u suradnji s Turističkim društvom donijeti značajan konceptualan prevrat u predstavljanju i oživljavanju konavoskog glazbenog folklora.
Vrlo brzo nakon Atlasove ponude Čilipljani su formirali plesni i glazbeni repertoar koji se sastojao od šest plesova uz pratnju tamburaškog orkestra i tradicijskih glazbala mješnica, odnosno kasnije lijerice. Uz potkolo, poskočicu, čičak i seljančicu koji čine stariji sloj folklornog konavoskog plesanja, namiguša i valcer kao novije folklorne pojave imale su repertoarnu šarolikost i dinamizaciju potrebnu da bi se zadovoljila sama svrha priredbe: ponuditi zabavan i ugodan sadržaj posjetiteljima. Uz plesnu priredbu turistička ponuda uključivala je i prigodan etnosajam putem kojeg su Konavoke dobile mogućnost prodaje svojih rukotvorina, naročito konavoskog veza. Svakako je atrakcija inozemnim gostima bila i konavoska narodna nošnja na plesačima i plesačicama, sajmovskim prodavačicama te naročito na starijim Konavokama i Konavljanima koji su se po običaju još uvijek nedjeljom i blagdanima oblačili u svečanu konavosku nošnju.
Prostor precrkve svojim urbanističkim rješenjem u obliku širokog trga omeđenog kamenim zdanjima s dominirajućom crkvom i zvonikom te brojnim jakačama i drugim drvećem nametnuo se kao idealan prostor za ljetne glazbeno-plesne priredbe. Prvi nastup održan je 1967. godine na makadamu bez tribina ispred crkve sv. Nikole u Čilipima i ubrzo je ovaj izlet postao neizostavna ponuda svake turističke agencije iz Dubrovnika.
U narednim godinama ulagalo se u poboljšanje turističke ponude: izgrađene su tribine za posjetitelje, otvorena je Zavičajna kuća Konavala koja je uz tradicijsko odijevanje, rukotvorstvo te umjetnine prezentirala i tradicijski stambeni prostor. U sklopu njenog djelovanja obnovljena je i kuća Franić u kojoj je smještena suvenirnica kao i vinski podrum i mlinica. Kafići i gostionice okolnih zdanja upotpunjavali su ugostiteljsku ponudu, a obogaćivao se i izvedbeni repertoar atraktivnim točkama poput prezentiranja tradicijske svadbe sa zdravicom, želeći impresionirati turiste. Iako program predratnog KUD-a Čilipi u većoj mjeri pripada starijoj konavoskoj plesnoj tradiciji, usmjerenost ka prvenstveno turističkoj festivalizaciji ipak je utjecala na postepeno odmicanje od svog izvornog folklora.
Poslijeratna obnova nošnji i glazbala bila je spora i teška, a otežavajuća okolnost bila je i smjena generacija te su nove plesače i plesačice činili mahom srednjoškolci i osnovnoškolci zbog čega je bilo potrebno vrijeme i uporna edukacija i vježba za postići uvježbanost ansambla. No, unatoč tome, još uvijek za vrijeme trajanja Domovinskog rata folklorne manifestacije počele su se opet održavati u proljeće 1993. godine s nešto izmijenjenim repertoarom: umjesto plesa seljančice počeo se plesati poletan i živahan linđo u pratnji lijerice. Kontinuitet održavanja čilipske nedjeljne folklorne manifestacije od ratnih godina narušen je jedino restrikcijama zbog pandemije u tekućoj nam godini, pa ovaj tekst završavamo s nadom da će i ovo ljeto čilipska omladina zabalat precrkvom.
Slike KUD-a preuzete sa službene stranice KUD Čilipi – Folklor