Povijest stanovništva u Konavlima

Stvaranje identiteta znatno ovisi o osobnom poimanju povijesti i prošlih zbivanja. U ljudskoj je naravi pokušati otkriti otkuda, zašto i kako dolazimo. Kult predaka jedan je od prvih vjerovanja čovječanstva koje je do neke mjere ostalo prisutno do današnjih dana. U poganskim religijama vjerovalo se da duhovi predaka štite obitelj, a u rimsko doba postojali su oltari za žrtvovanje predcima. U kršćanstvu je kult predaka ostao prisutan na razini molitve za mrtve. U Konavlima su poimanja prošlosti i predaka u prošlim zbivanjima još uvijek od velike važnosti, pa se pamte doskočice i djela predaka, a u nekim kućama i čitava povijest roda. Usprkos tomu, prolaskom vremena stvarne se priče iskrivljuju, nadopunjuju i kroz nekoliko generacija postaju mit. Upravo tada u igru ulazi povijest stanovništva.

Povijest stanovništva nastalo je vrlo rano kao povijesna disciplina, potaknuta osnivanjem nacija u 19. stoljeću. Prvi su istraživači težili spoznaji što je povezivalo neku etničku skupinu te koja su vjerovanja, običaje i kulturu imali. Ipak, tada je povijesna znanost bila usko povezana s političkim težnjama skupina ljudi iz 19. stoljeća. To je dovodilo do unaprijed postavljenih teza koje su se na sve moguće načine nastojale dokazati na terenu. Najveće posljedice politički tendencioznih istraživanja pokazale su se u 20. stoljeću, naročito u Drugom svjetskom ratu. Nažalost, Konavle nisu ostale pošteđene takvih istraživanja, a niti njihovih posljedica.

Zbog svoje posebnosti i obilja običaja, Konavle su vrlo rano ušle u fokus istraživača. Etnolozi iz cijele Hrvatske, ali i iz ostalih republika SFRJ-a radili su ispitivanja po Konavlima. Antropolog Jovan Vukmanović u Konavlima je tijekom 70-ih godina 20. stoljeća napravio niz istraživanja. Neki od njegovih prinosa za etnologiju Konavala danas su više nego bitni, ali većina znanstvenika pamtit će ga po kontroverznom djelu Konavli: antropografska i etnološka istraživanja iz 1980. godine. Knjiga je objavljena u Beogradu i na ćirilici, a objavila ju je najveća srpska kulturna ustanova: SANU . Uz etnološko proučavanje, u knjizi se znatnije posvetilo proučavanju stanovništva Konavala, čak na više od 100 stranica. Ipak, umjesto da je koristio sve blagodati Državnog arhiva u Dubrovniku, Vukmanović je kao glavni izvor uzeo jedan tekst koji je sam prozvao Anonymus i time utro put stvaranju izmišljene priče o porijeklu konavoskih rodova.

Na reakciju hrvatskih povjesničara trebalo je čekati dvije godine. U sažetcima dubrovačkih Anala Ilija Mitić opisao je sadržaj knjige i zaključio kako je popunila veliku prazninu u dosadašnjem mraku znanja o Konavlima. S druge strane, Trpimir Macan kritički se osvrnuo na Vukmanovićevu knjigu u Maruliću pobijajući tvrdnje o konfesionalnoj pripadnosti Konavljana. Ipak, tek će Niko Kapetanić i Nenad Vekarić 1997. godine temeljem arhivskih izvora pobiti najveći broj Vukmanovićevih tvrdnji o stanovništvu.

Ovdje će se ukratko navesti Vukmanovićevi grijesi kako bi se još jednom podsjetilo na važnost znanstvenog pristupa i nužnosti odjeljivanje znanosti od politike. Vukmanović je u svome radu koristio Anonymusa i obiteljske predaje, a uz to se osvrnuo na ranija istraživanja. Ono što je glavni nedostatak takve metode je to da se predaje svakom novom generacijom mogu iskriviti pa nisu pouzdan izvor i mogu služiti samo kao kuriozitet, koji može, ali ne mora biti povijesno točan. Nadalje, kada se koristi neki neslužbeni spis, odnosno Anonymus, tada je prva i osnovna zadaća istraživača datirati taj spis, nakon toga otkriti zašto je napisan i ako je moguće, tko ga je napisao. Nakon čitave analize takvoga spisa može se koristiti kao sekundarni izvor, odnosno, literarni uradak. Osim toga, postojećom literaturom istraživač se mora služiti oprezno i bez provjere izvora ne može se zdravo za gotovo preuzeti tuđa tvrdnja. Također, svaki izvor nužno je citirati, kako bi budući istraživači mogli provjeriti naše tvrdnje.

Kapetanić i Vekarić objasnili su problem Anonymusa koji je već naslutio Macan. Radi se najmanje o 2 različita izvora, koji su izgubljeni, a navodno su bili u kući Ramadan. Većina tvrdnji iz Anonymusa kriva je, što se lako može provjeriti u popisima stanovništva Dubrovačke Republike, ali Vukmanović se radije oslonio na Anonymusa čime je drugorazrednom izvoru dao preveliki značaj. S druge strane, za neke obiteljske predaje koje je Vukmanović napisao, u nekim obiteljima, prema kasnijim istraživanjima, nikada nisu čuli. Ipak, ne može se utvrditi je li Vukmanović izmislio neke od njih ili su mu kazivači govorili što je želio čuti. Problem su i kontradiktorne predaje, u koje na nekoliko mjesta Vukmanović utječe pa tako u predaji jedne obitelji koja tvrdi kako su možda došli iz Bosne ili iz Crne Gore, on drugu opciju označava kao vjerojatniju. Problem se događa i u tome što Vukmanović nerijetko ne citira izvor za neku predaju što je za znanstveni rad neprihvatljivo.

Čini se kako su Macan, a kasnije Kapetanić i Vekarić pravilno zaključili da je Vukmanovićev rad politički, a ne povijesni. Odnosno, glavni cilj rada bio je potvrditi Vukmanovićevu tezu o srpskom porijeklu Konavljana i time se nadovezati na ranije radove srpskih istraživača iz prve polovice 20. stoljeća za ostatak dubrovačke okolice. Tomu idu u prilog i njegovi raniji radovi koji se bave ostatcima iz srpskog perioda u Albaniji. Premda to 1980. godine nije tako izgledalo, šutnja hrvatskih povjesničara na falsifikat, kako ga kasnije nazivaju Kapetanić i Vekarić, omogućila je znanstvenu podlogu za napad na Konavle u Domovinskom ratu.

Porijeklo utječe na stvaranje identiteta, ali nije nužna njegova odrednica. Zato je političko istraživanje povijesti u znanosti nedopustivo, osim što donosi krivu sliku prošlosti, može samo izazvati političke probleme u budućnosti, a ne promijeniti identitet osobe. Konavle su ipak imale sreću što je ostavština dubrovačkog arhiva jedna od najbogatijih na Mediteranu koja otkriva širu sliku konavoskog etnika, kao što su i znanstvenici uložili nebrojene sate rada u potrazi za istinom o konavoskom stanovništvu.