Poljoprivredni i vrtlarski poslovi u punom su jeku u zrelo proljeće. I dok su odrasli zauzeti teškim radovima na zemlji, djeca su svoje slobodno vrijeme provodila u igri pod suncem i na svježem zraku. Brojna magična otkrića pronašla su se na svibanjskim livadama koje su djeci bile posebna radost –postajale su poprišta dječje igre, nepresušna igrališta.
Brojne i raznovrsne samonikle trave i cvijeće, neke od njih posve ili djelomično jestive ili ljekovite, u rukama djece postajale su instrument igre ili igra sama po sebi. Poznato je da djeca intenzivno istražuju svijet oko sebe svim osjetilima.
Bivanjem na livadi teško je malim rukicama odoljeti da čupkaju travke, da ih probaju gricnuti, baciti na pod i pogaziti, mirisati, opipati sa svih strana te tako i na vlastito iznenađenje otkriti neku novu blagodat biljke. Djeca imaju aktivan i živ odnos s biljkama, istražuju ih u detaljima, stoga ne čudi da su mnoge livadne biljke zbog određenih bioloških specifikacija dječjim umom otkrivene na posve nov način: kroz igru.
Jedna od livadnih biljaka koja zasigurno plijeni svojim izgledom je napuhnuta pušina (lat. Silene vulgaris) ili, kako se u Konavlima naziva, pucalica, pucavica ili pucavac. Trajna zeljasta biljka iz porodice karanfila zanimljiva je zbog svojih cvjetova gronjastog cvata – vjenčić je bijeli i čine ga duboko urezani listići u dva režnja, a ocvijeće se sastoji od tanke, gole, jajaste, napuhnute čaške po kojoj je biljka dobila naziv.
Čaška svojim izgledom podsjeća na mali balončić poprilično privlačan oku, a još više i ruci, jednostavno zove da ga se dotakne, da se opipa mekoća balončića. Stoga, nije čudno otkriće da balončić i može zaista puknuti, poput pravog balona ili današnje popularne ambalažne folije s mjehurićima.
Pucketanjem balončića pucalice ili pucavca o čelo kod djece je izazivalo spontani smijeh, veselje i zadovoljstvo te su naročito manja djeca, kod kojih efekt iznenađenja igra bitnu ulogu, uživala u ovoj igri.
Nadalje, među livadnim travama nalazimo pomalo neurednu divlju zob (lat. Avena fatua), jednogodišnju zeljastu biljku iz porodice trava čija stabljika naraste i do 120 cm u visinu. Zanimljiva je upravo radi brojnih klasića koji završavaju tankim izbojcima na vrhu, takozvano osje prisutno kod većine žitnog klasa. U Konavlima su divlju zob zvali jednostavnim imenom žitarica, a osje lokalnim nazivom ošlje.
Djeci je predstavljala neizmjernu zabavu jer su se male strelice rado zabadale na odjeću. Cijeli snop strelica se kliznim potezom ruke od dna prema vrhu stabljike sabere i oštrim dijelom se baci prema drugoj osobi. Osim radosti koju priušćuje gađanje, hvatanje, trčanje djece jedno za drugim, ova igra imala je i element proricanja: koliko strelica ostane na odjeći, toliko će cura/momaka ta osoba imati.
Proricanja oko zaljubljivanja i muško-ženskih odnosa prisutna su i u općepoznatoj dječjoj igri voli me – ne voli me, gdje se uredno u krug posložene bijele latice tratinčica ili ivančica kidaju jedna po jedna i zadnja latica donosi rješenje: ili me voli ili ne.
Većinom su djevojčice i djevojke bile sklonije ovoj vrsti igre, kao i izradi vijenaca za glavu i narukvica od istog cvijeća, odnosno ukrašavanju, dječjoj igri preuzimanja uloga odraslih. Još jedna radosna blagodat divlje zobi njena je sposobnost proizvodnje zvuka.
Naime, stabljika se nježno izvuče iz svog donjeg dijela te se kod prvog zgloba prekine na dužinu od pet do deset centimetara i dobije se mala zviždaljka ili puhaljka. Zanimljivo je što je svaka stabljika imala svoj specifičan zvuk – nijanse tonova od dubljih prema piskutavim i ta raznolikost suzvučja uvelike raduje djecu.
Iz porodice trava prisutna je još jedna žitarica, takozvani divlji ječam ili stoklasa (lat. Hordeum murinum), čiji je klas dužine desetak centimetara. Vrh mu je drvenast i tvrd, a prema natrag se širi u krilca koja su pokrivena sitnim dlačicama.
Zbog toga ima tendenciju kretanja prema naprijed što je svakako djeci bilo veoma zanimljivo i nije čudno što su se brojne igre razvile oko ovog klasa. Jedna od igara je takozvano piljenje zgloba, kad se klas stavi ispod dlana i lagano se drugom rukom pili po njemu, a on se pomiče nevjerojatnom lakoćom, poput životinjice.
Među svibanjskim livadnim biljkama koje su djeci služile za igru nalazi se i ljekoviti i jestivi muški uskolisni trputac (lat. Plantago lanceolata). Cvjetna stapka naraste do 40 centimetara na čijem je vrhu cvijet skupljen u duguljast i gust klas, poput male glavice. Među djecom, a naročito dječacima, razvila se igra šibanja klasova: jednom stapkom trputca precizno se cilja i udara druga s ciljem da mu se otkine glavica od stapke. Pobjedu nosi onaj tko u tome uspije.
Brojne dječje igre s biljem proizašle su iz intimnog suživota s prirodom koji podrazumijeva uočavanje njenih osebujnih mijena kroz godinu, tijeka kretanja i raznovrsnosti flore ponuđene na cjelogodišnjem dlanu. Dječji istraživački duh, prirodna radoznalost i potreba za igrom u kombinaciji s bujnom maštom i kreativnošću, odnos s biljnim svijetom podižu na još jednu razinu: onu posve neopterećenu, lagodnu i bezbrižnu.