Španjolica

Danas, kad polako svjedočimo popuštanju mjera korone, pandemije našega doba, zavirit ćemo u vrijeme one koja je harala prije otprilike sto godina, poznatije kao španjolica ili španjola. Velika globalizacija i informiranost napravila je od naših događaja senzaciju, pa će naši najstariji danas govoriti kako nikad ovako bilo nije, a podatci će svjedočiti suprotnom. Još uvijek je španjola najpošasnija gripa koju evidentiramo u posljednjih dvjesto godina. Neka tako i ostane.

Kako zlo nikad ne dolazi samo, tako se, u vrijeme kada je svijet bio iscrpljen posljedicama Prvog svjetskog rata, pojavila razorna pandemija koja je odnijela tri puta više života nego sami rat. Smrtnost je bila najveća kod djece do 5 godina, mladih između 20 i 40 te starijih od 65 godina. Tako je više mladih vojnika umrlo od pandemije nakon rata nego tijekom rata. Nije bilo cjepiva i antibiotika, a liječenje se svelo na takozvane nefarmaceutske intervencije: izolacija, karantena, dobra osobna higijena, korištenje sredstava za dezinfekciju i ograničavanje javnih okupljanja.

Bolest je trajala 3 godine, od početka 1918. kada su zabilježeni prvi slučajevi u Americi (ne u Španjolskoj po kojoj je i dobila ime) pa sve do početka 1920. kada su svi zaraženi, umrli ili stekli imunitet.

Zanimljiva je činjenica kako je došlo do imena španjolska gripa. Naime, Španjolska je bila neutralna u vrijeme Prvog svjetskog rata i dok je svijet bio obavijen vijestima o ratu, Španjolci su u novinama obavještavali o razornoj bolesti koja hara zemljom, a zvali su je francuska gripa. Gripa je bila prisutna i u drugim zemljama, ali tamo su bile važnije vijesti o ratu. Odakle je točno sve krenulo, još uvijek je misterija.

Ova svjetska pandemija nije poštedjela ni Konavle. Iz raznih izvora saznajemo da je u Konavle došla u ljeto 1918. godine, ali nije ostala pune tri godine, već se povukla krajem te iste 1918. s vrhuncem zaraze u studenom. Sve tadašnje župe bilježe velik broj zaraženih, a cavtatski župnik don Ivo Božić piše: ovdje je ta nemila bolest, zahvatila svu župu a osobito Cavtat, te je skoro 2/3 mješćana odležalo od nje, a neke i pokosila kako je vidjeti iz matice umrlih. Kako navodi, bolest nije štedjela nikoga, a simptomi su bili: zimica po leđima, slomljeno tijelo i velika ognjica do 40˚ Celziusa. Komplikacije: bronhitis i upala pluća s posljedicama skoro neizbježne smrti. U čilipskom ljetopisu pak piše da je u studenom bilo najgore razdoblje, umrlo je 18 ljudi u najboljoj snazi.

Moja mater je bila mlada dok je bila španjola pa mi je znala govorit o temu. Imala je dvaes godina i išla je pomagat đe su bili zaraženi. Oni bi svi ležali po kući u velikom ognju i zapomagali za vodom. Ona bi donosila vode i nalijevala im u žmule i kačuliće i davala, ali prije nego bi s njima ušla namazala bi se pepelom, a  kad bi izlazila od njih oprla bi ruke do lakta ostom. Vajalo se pazit jer je bilo da je bilo više bolesnih nego zdravih. Svi su tad pili kuhano vino onako što vrelije se moglo i đeci su davali. Govorili su da to čuva od španjole… Bilo je kuća koje su cijele propale. Ja kad sam bila dijete, u susjedstvu je bila kuća u koju niko nije ulazio, a kroz funjestru se vidjela vazda ista napica na trpezi. Mi smo ko đeca bili kuriozni, ali strah je bila veća… Cijela famija je pomrla od španjole osim jednog djeteta koje su rodbina odveli u Ameriku. On kad se vratio ko veliki prodo je kuću. – govori nam jedna od naših kazivačica koja se prisjeća priča svoje majke.

Druga pak spominje oca koji je preživio grubu zarazu koja ga nije pustila dok mu crna krv nije pukla iz nosa, kad se vraćo iz Cavtata preko gornje Zvekovice.

U Konavlima su se tih mjeseci, osim sa španjolskom ognjicom ili hunjavicom, borili i s hajducima iz Crne Gore i Hercegovine koji su haračili graničnim selima, koristeći situaciju. Iz ljetopisa Pločice tako doznajemo: Kroz ovo vrijeme bili su počeli u Konavle zalaziti hajduci iz Crne gore i Hercegovine. Od Konavljana nije poginuo nitko, a da je sve prošlo dobro ima se samo tome zahvaliti što su naši ljudi bili svi dobro oružani.

Iako iz zapisa možemo vidjeti da se bolest više-manje povukla krajem 1918. godine, u svijetu je još uvijek bila prisutna i odnosila je mnoge živote. Tako je jedan od naših najpoznatijih kulturnih spomenika s početka 20. stoljeća nastao neposredno zahvaljujući španjolskoj gripi. Godine 1918. cavtatska brodovlasnička obitelj Račić pripremala se za svadbeno slavlje u Rimu gdje su oboljeli i preminuli otac i dvoje djece. Godinu dana nakon umrla je i majka Mare, a novac je ostavljen zakladi od čijeg se dijela izgradio Mauzolej obitelji Račić, simbolično, na groblju sv. Roka, zaštitnika od kuge i drugih zaraznih bolesti.