Mrkatunja

Listopad je vrijeme kad u naše kuće ulaze mrkatunje kojima se krase kredence da bi jesen u kući mirisala. Dunja ili mrkatunja svima je u Hrvatskoj dobro poznato voće. Opjevana u mnogim narodnim pjesmama, spominjana kao mirisno blago kuće u jesen, dunja je često upotrebljavana i u kućanstvima; od rakija, džemova, kontonjati, pa do pomadica za bore i njegu kože. Zato nije ni čudo da je ovo stabalce u gotovo svakom vrtu ili prekući.

Kod nas nema samoniklih divljih vrsta koje se spominju u drugim dijelovima Primorske Hrvatske. Samonikla je još uvijek u svojoj pradomovini Iranu i u Turskoj, odakle se udomaćila po ostatku svijeta. U staroj se Grčkoj uvelike koristila i uzgajala u 7. stoljeću prije Krista, a nazivali su je jabuka iz Kidona, odakle joj i latinsko ime. Korištena je naveliko po cijelom Mediteranu pa smo zahvaljujući ovoj biljci naslijedili naziv marmelada koji koristimo za svako kuhano voće u džemove. Naime, isprva se marmelada u Portugalu radila najvjerojatnije samo od dunja koje se na portugalskom nazivaju marmeleiro, od čega se kasnije uvriježio naziv marmelada za sve džemove.

Dunja, latinskog naziva Cydonia oblonga listopadno je manje stablo iz porodice ruža. Grane su zeleno-smeđe, a one mlađe su i dlakave. Listovi rastu naizmjenično, široki su i eliptični, a s naličja svijetli i dlakavi. Cvjeta u proljeće nakon listanja velikim rozobijelim cvjetovima, s pet velikih latica u vjenčiću koje izlaze iz pet dlakavih lapova. Cvijeće je medonosno i prikuplja pčele, a laticama se često goste i djeca. Iz cvjetova se razvija plod dlakave kore, kvrgav ili nepravilno kruškast, ovisno o vrsti. Meso ploda je trpko, žute boje, a u sredini su male žutosmeđe sjemenke.

Taj mirisni i trpki plod za konzumiranje se svugdje koristio kuhan. Pravili su se kompoti, sokovi, već spomenute marmelade i ostalo. U Konavlima je posebna poslastica cijela pečena mrkatunja, onako s korom u plehu špahera na drva. Još ako je vanka bura, ta pečena mrkatunja svojom slasti i mirisom digne iz mrtvih.

U Konavlima su se radili i štrudeli i pite od nje, kuhala se marmelada, čak su se pekle i punjene orasima, ali iznad svega je ipak konavoska kontonjata koja je ostala uz mantalu prežitak slasti iz nekih davnih vremena. Konavoska riječ kontonjata, a u Gradu kotonjata preuzeta je iz talijanskog jezika, odnosno nastala je prema talijanskoj riječi cotognata. Nadživjela je sve novine koje je donijelo prošlo stoljeće i danas kiti i razveseljava rodbinu i prijatelje u pohodima Konavlima, a i sama putuje po svijetu, poslana da pronese nešto što niko nema nego mi. A nije da nema, imaju je i Francuzi i Englezi i drugi koji imaju dunje, zovu je sir od dunja i rado je spravljaju. Tako je i Ivani Orleanskoj, kažu, bila najomiljenije slatko. Ali… Konavoska je sušena u lovorici, pa onako ostavljena na vjetru s brda koji probija kroz funjestru kamarina i nosi u sebi dušu Konavala koja se nalijepi na nju, ne more nego bit samo u nas ovaka kontonjata.

Tako Konavoke slave kontonjatu, a sjećaju se kako je to izgledalo i u njihovom djetinjstvu: Mati je činila kontonjatu od mrkatunja koje su padale sa stabala. Kupila bi i nosila doma, dizala ako bi što bilo da ne vaja na njima i stavjala u kačulić kuhat. Od one vode od kuhanja bi nam dala popit soka ili bi ukuvala marmeladu ako bi imala viška cukara, a same prokuhane mrkatunje bi izmečila i stavila u kačuo sa cukarom da se kuva. Dugo je to stalo tako na špaheru, samo bi ona stalno miješala, onda bi iskrenula u drvenu škrabicu, isto ko i mantalu, jer mi nismo onda imali pjatinića i kalupa ko u velikim kućama. Stavila bi da se prosuši malo i za koji dan bi izvadila i stavila lovorike da se na njoj suši. Mi đeca smo znali da se kontonjata čuva za Božića, ali smo se svejedno sladili stružeći nožem ili čime drugo od kraja da se ne vidi, da ne učinimo štetu. Manjka koliko sam puta dobila batina radi kontonjate. I ja sam je od kad sam se udala vazda činjela, stavjala sam je u lijepe kalupe i pjatiniće, u što bilo, u svemu je dobra, samo vaja da imaš lišća od lovorike, a kad služiš onda na list od naranče da figura…

Ukrasni kalupi za kotonjatu bili su tipični predmeti gradskih komina, na selu nepoznati. Stare dubrovačke kuće imale su glinene glazirane kalupe veličine šake u kojima je bilo izmodelirano grožđe, ribe, mjesec, cvijeće ili što god slično. U našem Zavičajnom muzeju u Čilipima čuvaju se primjerci koje smo dobili dobrotom darovateljice iz Dubrovnika koja nam je rekla kako ih je u svoju zbirku dobila baš iz Čilipa, iz kuće Bošković. Kontonjata se stavljala i u ukrasne bakrene, a kasnije i aluminijske kalupe. U nedostatku spremnica koristilo se i porculansko posuđe.

Ljubav za kontonjatu zasjenila je sve ostale dobrobiti ovog stabalca. Osim za hranu, lišće mrkatunje davalo se protiv proljeva i za liječenje usne šupljine jer je puno treslovina pa steže. Kompotima od dunja hranilo se tuberkulozne, liječilo čir na želucu i bolesnu jetru. Dunje u rakiji dobre su protiv slabokrvnosti i bljedoće. Voće je puno vitamina te je blagotvorno za zdravlje, a povrh svega su dunjine sjemenke. One su danas popularne u kozmetici, ali i u kućnoj su radinosti korištene za čaj koji smiruje, opušta i smanjuje bolove. Sjemenke su pune sluzi kojom se njeguje koža, kako bore iz estetskih razloga tako i dekubitus, opekline i ostali kožni problemi koji traže njegu.

Dunja se u raznim svadbenim i drugim običajima koristi jednako kao jabuka. Ako nema jabuke, daruje se dunjom ravnopravno. Hvala ruci na jabuci, odnosno dunji koja nas čudesno sidri u slatkoću predaka.