Dosada smo već nebrojeno puta pisali o Epidauru, arheološkim lokalitetima, vodovodu, ageru, religiji i novcu, no još se nismo osvrnuli na povijest istraživanja u okviru pokušaja ubiciranja kolonije Epidaur na poluotok Prevlaku. Rimska kolonija Epidaur tijekom stoljeća je zainteresirala domaće i strane istraživače, a jedna od najvećih nedoumica s kojima su se istraživači susreli bila je lokacija same kolonije. Do početka 19. stoljeća već je utabana teorija da se Epidaur nalazio na mjestu Cavtata. No, manje je poznato da su neki znanstvenici 19. stoljeća Epidaur smjestili na poluotok Prevlaku, ponajviše zbog manjka kritičnosti prema antičkim izvorima i tumačenja istih. Lokacija je, kao što znamo, danas potvrđena u Cavtatu zahvaljujući brojnim natpisima i ponekim sačuvanim arheološkim ostatcima.
Prvi koji je Epidaur smjestio na Pontu Oštro bio je njemački povjesničar i geograf Konrad Mannert. On je lokaciju na Prevlaci argumentirao Tabulom Peutingerianom, srednjovjekovnom kopijom cestovne karte rimskih provincija s usputnim postajama i njihovim međusobnim udaljenostima. Gradovi na karti označeni su posebnim znakovima, između ostalog i Epitauro. Osim toga, pozvao se na knjigu antičkog pisca Plinija Naturalis Historia, u kojoj stoji da je udaljenost od rijeke Narone (današnja Neretva) do Epidaura 100 rimskih milja: A Narone amne C milia passum abest Epidaurum colonia, kao i udaljenost od Epidaura do Lješa (današnji grad u sjeverozapadnoj Albaniji): Lissum oppidum civium Romanorum ab Epidauro C milia passum. Mannert navodi da u stvarnom prostoru udaljenost od rijeke Neretve do Cavtata iznosi 103 rimske milje, a od Cavtata do Lješa 105 rimskih milja. S druge strane, položaj Prevlake odgovara jednakoj udaljenosti od 100 rimskih milja od Neretve s jedne strane do Lješa s druge. Ti su argumenti, pomoću povijesnih izvora, oblikovali tezu o Epidauru na Prevlaci.
Najveći njemački povjesničar i arheolog 19. stoljeća, Theodor Mommsen, dodatno je razradio Mannertovu ideju. U posjeti Cavtatu sakupio je rimske natpise za svoju čuvenu zbirku na latinskom jeziku Corpus Inscritpionum Latinarum i uvjerio se da postoje ostatci rimskoga grada. No, njegov glavni argument za ubiciranje kolonije Epidaur na Prevlaku bio je rimski natpis, točnije nadgrobni spomenik Gaja Egnacija Marcela. On je navodno bio pronađen na Prevlaci, a Mommsen ga je objavio 1873. godine kao CIL III 1738 s pogrešnom oznakom provenijencije (Prevlaka prope Castelnuovo). Iako je Mommsen u Cavtatu vidio ostatke rimskog ”naselja”, zbog natpisa, ali i vjerovanja Tabuli Peutingeriani, smatrao je da su Rimljani prvotno osnovali rimsku koloniju na Prevlaci koju je nazvao Stari Epidaur, a zatim su se, iz njemu nepoznatih razloga, premjestili s Prevlake na mjesto današnjeg Cavtata, odnosno u koloniju Novi Epidaur. To su, kako navodi, učinili još za vrijeme procvata Carstva i tako su postojala dva grada istoga imena: stari, od kojega se sačuvao samo jedan spomenik i novi, od kojega su sačuvani brojni spomenici koje je u svojoj knjizi naposlijetku i objavio.
Krajem 19. stoljeća je Arthur Evans, poznati britanski arheolog o kojemu smo već pisali (https://blog.migk.hr/2020/11/18/sir-arthur-evans/), prvi uočio pogrešku pri ubikaciji rimske kolonije Epidaur. Evans navodi da u Itinerarium Maritimum, karti koja sadrži prekomorske rute Rimskog Carstva, stoji da je Epidaur udaljen 200 stadija od otoka Mljeta, što je točna udaljenost otoka od Cavtata. U nekolicini posjeta Dubrovniku i Cavtatu, osobno je istražio teren poluotoka Prevlake te utvrdio da ne postoje nalazišta, čak ni površinski nalazi koji bi mogli inicirati lokaciju rimske kolonije. Osim toga, shvatio je da je nadgrobni spomenik kojega Mommsen navodi, obzirom na njegov sadržaj, pripadao rimskom gradu u Risanskom zaljevu. Gaj Egnacije koji se spominje na natpisu bio je upisan u tribus Sergia, a njemu su pripadali stanovnici Risna, dok je Epidaur bio upisan u tribus Tromentina. Kasnije je Grga Novak, hrvatski povjesničar i arheolog ustanovio da je izgubljeni spomenik pripadao Prevlaci u Tivatskom zaljevu, a danas je uzidan u podu oltarske apside u crkvi Svete Trojice kraj Tivta. I tako je Prevlaka, barem na kratko, bila rimski Epidaur za kojega danas znamo da se nalazi pod Cavtatom.
Katarina Miljak
Izvori i literatura:
Ivo Bojanovski, „Epidauritana archeologica I.“, Dubrovački horizonti 26, 1986, 36-45.
Arthur John Evans, Antiquarian researches in Illyricum. Parts I. and II. I.: Epitaurum, Canali, and Risinium, The archaeologia, vol. XLVIII., Westminster: Nichols and Sons, 1883.
Theodor Mommsen, VI. EPIDAVRM, CIL III, 1873, 287-288.
Grga Novak, Povijest Dubrovnika I. Od najstarijih vremena do početka VII stoljeća (do propasti Epidauruma), Zagreb, Dubrovnik: Historijski institut JAZU, 1972.
Pliny, Natural history in Ten Volumes, T. II, Libri III – VII, with an English translation by H. Rackham [LCL 352], London, Cambridge Massacussetts: Loeb Classical Library, 1969.