Povijest novačenja u Konavlima

Već prve civilizacije u Mezopotamiji i Egiptu u ratovima su se oslanjale na elitnu skupinu vojnika, ali su koristile i mobilizirane građane. U antici se stvara ideja građana-vojnika ili mobilizacija svih punopravnih građana nekoga grada ili države. Ova vojna revolucija stvorila je zasade zapadnog načina ratovanja koji se nisu promijenili do danas, a ono ovisi o organiziranosti države. Tako je određeno da se vojska mora zasnivati na gradskoj miliciji, odnosno na mobiliziranom puku i da je nositelj bitke pješaštvo, gdje su najčešće i mobilizirani.

U kasnoj antici i u srednjem vijeku dolazi do promjena u načinu vođenja rata. Naime države su manje centralizirane i logistika je otežana pa se ratovanje ograničava na bogatiji sloj stanovnika koji su uglavnom konjanici. Mobilizacija, ili kako se u izvorima bilježi insurekcija, i dalje je prisutna u srednjovjekovnim vojskama, ali je rijetko učinkovita. Tako je na neko vrijeme zapostavljen zapadni način ratovanja i nositelj bitke postaje konjica. Ipak, u većini bitaka pobjedu odnosi dobro organizirano pješaštvo pa njegova uloga od 14. stoljeća prednjači. Do danas će se mijenjati tehnologija, vojna obuka, taktike i logistika, ali ideja mobilizacije ostat će ista. Svi zdravi građani neke države dužni su odslužiti vojni rok i odazvati se na poziv za mobilizaciju.

O mobilizaciji u Konavlima u srednjem vijeku ne zna se mnogo. Ipak, činjenica da je prije dolaska Dubrovačke Republike u Konavlima bio veći broj vlastelinčića, djedića ili đedića, govori u prilog da su upravo oni bili redovno zvani u vojske feudalnih vladara iz zaleđa. Odnosno, za uživanje posjeda, Konavljanin je morao opremiti sebe, a vjerojatno i manju družinu kada je njegov senior to tražio.

Nakon dolaska Dubrovačke Republike Konavljani ne potpadaju tako brzo pod mobilizaciju zbog čestih buna i nepovjerenja vlastele prema novim podanicima. Ipak, već Filip de Diversis oko 1440. godine u svome djelu Opis slavnog grada Dubrovnika opisuje mobilizaciju Republike pa između ostalog naglašava iz kojih se mjesta mobiliziraju koji rodovi vojske. De Diversis tako kaže da su Otočani vješti sa samostrijelom, a Konavljani i Primorci opasni s mačem. Drugim riječima, Konavljani su mobilizirani u pješaštvo, naoružano hladnim oružjem jer je vatreno oružje tada izrazito skupo. Rijetki opisi mobilizacije Konavljana za vrijeme Dubrovačke Republike mogu se objasniti i time što je posljednji dubrovački rat vođen u 15. stoljeću i idućih 250 godina nije mobilizirana vojska. Ipak, Konavljani su kao i ostali dubrovački podanici svakodnevno čuvali straže na granicama.

Konavljani su nakon dugo vremena mobilizirani tek u Napoleonskim ratovima kada Konavle, kao i ostatak Dubrovačke Republike, potpadaju pod Ilirske pokrajine. Prisilno novačenje navelo je Konavljane na pobunu protiv nove vlasti pa i ne iznenađuje da su 1813. godine Francuzi istjerani iz Konavala. Dolazak austrijskih vlasti Konavljani su zadovoljno dočekali, između ostaloga i zato što se ukida mobilizacija. Konavljani će ove povlastice uživati sve do 70-ih godina 19. stoljeća, kada se pokreće prva mobilizacija. Prvi sukob u koji su Konavljani bili izravno uključeni bio je okupacija Bosne i Hercegovine, iako uglavnom u logističkim poslovima. Tada počinje i redovno služenje vojnog roka.

Usprkos stoljetnim sukobima s pljačkaškim skupinama s kopna i mora, Konavljani uglavnom nisu voljeli vojsku. Seljački pogled na rat najbolje je opisao jedan poljski seljak 1920. godine: Neka se oni što vole rat idu boriti, seljakov posao je obrađivati zemlju. Ipak, Prvi svjetski rat nije zaobišao ni Konavljane. Tako je više od 130 Konavljana ostavilo svoje živote na raznim europskim bojištima. Interesantne su priče koje i danas kruže Konavlima o konavoskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu. Tako su neki za kašalj koji ih je mučio u starosti okrivili stražu u Tirolu 1916. godine. Dio Konavljana je pobjegao u inozemstvo, posebno u SAD-e pa se često upravo oni ističu kao primjer pacifista koji nisu željeli ostaviti kosti za tuđe interese.

Drugi svjetski rat donio je nove strahote u Konavle. Prvo je u svibnju 1941. godine došlo do podijele Konavala između NDH i Kraljevine Italije. Nakon toga su Konavljani u NDH mobilizirani u domobrane, a dio ih je pobjegao u partizane. U talijanskom dijelu Konavala više je Konavljana odlazilo u partizane. Cijeli kaos do 1943. godine, kada kapitulira Italija, bio je i u demilitariziranoj zoni NDH u kojoj su bile i Konavle, ali u kojoj su slobodno djelovale sve vojske osim vojske NDH. Mobilizacija je bila toliko rigidna da su mnogi konavoski mladići u vojsku pošli pod prijetnjom da će im cijela obitelj u suprotnom završiti u zatvoru. Kada su 1944. godine partizani uspostavili vlast u Konavlima, počela je nova mobilizacija. Do danas je najviše ostala zapamćena mobilizacija konavoskih mladića 1945. godine koji su poslani na utvrđeni Risan u Crnoj Gori, gdje ih je velik dio ostavio živote.

Unatoč užasima ovoga rata Konavle su ponovno iznjedrile primjer čovječnosti. Prema pričama jedan je Konavljanin dezertirao gotovo iz svih vojski u koje je mobiliziran, a kada je bilo očito da NOB pobjeđuje pridružio im se, ali se brzo učinio bolesan. Ipak, njegova boles nije bila nizašto jer je uspio spasiti više zarobljenih Konavljana i Dubrovčana od sigurne smrti zahvaljujući svojim vezama u NOB-u. Sličnih priča o spašavanju svojih susjeda ima više. Ipak, neki nisu bili te sreće. Prema kazivanju Meštra, mogli su ga prepoznati jedino po ušima kada se vratio s križnog puta. Jednog Konavljanina je pokušao spasiti susjed, ali se ovaj prepao da ga prozivaju na strijeljanje i tako nastavio marš do Makedonije. Mobilizacija je u FNRJ-u nastavljena i nakon 1945. godine, pa su mobilizirani mladići, a pogotovo oni koji su ranije mobilizirani u domobrane pa prešli u NOB, ostali u vojsci sve do 1947. godine.

Najbliže sjećanje na mobilizaciju svima je Domovinski rat. Na početku rata nije postojala profesionalna vojska, nego se obrana bazirala na policiji i mobiliziranom građanstvu. Zbog nedovoljnog naoružanja mobilizacija je radila na principu dragovoljaca, a ne na prisili. Tako se i veći broj Konavljana prijavio u Zbor narodne garde. Zbog brzog pada Konavala, dio vojno sposobnih civila zatekao se na okupiranom području i odveden je u logor Morinj. Oni koji su se povukli nastavili su braniti Dubrovnik. Nakon oslobođenja Konavala Konavljani su u sklopu dubrovačke brigade uglavnom bili zaduženi za obranu točaka na Konavoskim brdima. Nakon Domovinskog rata mladići su odlazili na vojni rok koji je najprije bio godinu dana, kasnije je smanjen na 6 mjeseci, da bi 2008. godine u potpunosti bio ukinut. Mišljenja u društvu na ovu temu su podijeljena, ali ostaje nam nadati se da će seljak obrađivati zemlju, a ako ikada strahota rata ponovno dođe: Nema mjesta panici, narod nitko ne može pobijediti!