Uz tradicijske maske te individualne i skupne maškarane ophode po kućama i selima, pokladni period bogat je i drugim karnevalskim događanjima. Brojne maskirane zabave, povorke, balovi, dječje karnevalske priredbe i slično intenziviraju se odmicanjem vremena prema kraju veljače, a kulminiraju zadnja tri dana poklada na takozvane prve i druge poklade te ultime ili završne poklade. Jedan od najznačajnijih završnih pokladnih običaja, rasprostranjen ponajviše na jadranskom području, svakako je maškarana povorka sa završnim činom osuđivanja i spaljivanja karnevalske lutke kao personifikacije svih zala protekle godine.
Ovaj tip karnevala čvrsto je povezan s idejom društvenog reda te je usmjeren na zabavu i društvenu kritiku. Kroz smijeh, domišljate maske i folklorni dramski izraz maškare prikazuju i osuđuju zlo u društvu, a ovaj tip kritičkog karnevala bilježimo i u Konavlima, ponajviše u Čilipima, Cavtatu i Grudi nakon Drugog svjetskog rata, sve do polovice ili kraja osamdesetih godina, a isti je oživljen u Čilipima nakon Domovinskog rata.
Karnevalske povorke koje su se odvijale u sklopu dramske šaljive izvedbe osude karnevala na Grudi i u Cavtatu odvijale su se kroz centar mjesta i u Čilipima kroz više zaseoka. Povorku su činile grupne i pojedinačne maske, a na čelu povorke nalazili su se glavni akteri karnevalske predstave. Maškare su se okupljale na tradicijom propisanom okupljalištu poput vinarije na Grudi ili u precrkvi Čilipa, odakle su kretale u obilazak unaprijed određenim putevima te su završavali na pripremljenom mjestu gdje se odvijala završna karnevalska drama.
Povorke su se odvijale pješke, na magarcima, tovarima, konjima, s upregnutim karovima ili bez njih, sve dok životinje nisu zamijenila motorizirana vozila i to ponajprije traktori te kamioni i auti. Na tim pokretnim pozornicama odvijala su se prava dramska uprizorenja raznih društvenih aktualnosti, ponajprije lokalne sredine, a u manjoj mjeri i nacionalne i svjetske politike.
Maškare su svojim kostimima, rekvizitima, transparentima, dekorom i glumom provocirale temu koju su predstavljali. Kostimi su do šezdesetih, odnosno sedamdesetih godina 20. stoljeća rijetko šivani, češće je odijevana svakodnevna ili stara odjeća, no izvrnuta, dorađena, posuđena od drugog spola ili u drugačijim kombinacijama nego inače: Oblačilo se većinom u robu bezveze, što je ko imo doma, koltrinu, klobuk, radnu robu.
Slično je i s rekvizitima i dekorom, naime upotrebljavale su se svakidašnje stvari na nesvakidašnji način, a u povorkama je redovito i sudjelovala živa glazba: lokalni muzičari u Čilipima, limena glazba s mažoretkinjama na Grudi i u Cavtatu. Povorka je izazivala veliki interes zajednice, može se reći da je bila riječ o kretanju cijelih predstava kroz naselje, a te predstave su zabavljale i nasmijavale svoju publiku.
Čilipska karnevalska povorka obilazila je sve zaseoke i u svakom je pojedinačno dočekana prigodnim tretamentom. Maškare su ludovale, plesale, zadirkivale promatrače, improvizirale u pokladnoj izvedbi, dok su grudski i cavtatski karneval pretvarali cijeli centar mjesta u pozornicu i gledalište: najprije bi ti išla ta muzika, pa starinski kamioni, oni na kamionima, demonstrirali, pilali drva.. Na drugom kamionu bi bilo ono đe će ga objesit, na trećem kamionu bi šedo sudac, pa bi šedala porota, a narod bi ti stojo s jedne i s druge strane sve do doma.
Maske su ponekad bile žive slike, kao na primjer na karnevalu na Grudi sedamdesetih godina kada je uprizoren postupak pečenja rakije na kotlu na zaprežnim kolima jer su Konavle imale dosta zarade od proizvodnje destilata. Opisujući tu scenu, kazivač se prisjeća: on je peko rakiju i jes tako nagaran, nacrtan, šporak i kad se okupa, a pri kotlu, gori koto i ide rakija i vozi se, a pet Konavljana starih u staroj konavoskoj robi, piju rakiju i viču.
A u Čilipima kazivači i danas pamte spektakularan ulazak povorke na tovarima u novootvorenu zračnu luku: Onda se te godine išlo na aerodrom, sa ćušama ušli u zračnu luku, a njemu se sklizla ćuša po onome ko po ledu. Iako je pažnju po dramskom izrazu u karnevalskoj povorci najviše plijenila uloga udovice karnevala koju je glumio umaškaran muškarac, a koja se bacala, krivila, ali i gledala, namigivala, očijukala, plakala i bez suza da se narod što više nasmije, i ostale maškare su dosljedno izazivale reakciju i nasmijavale publiku, naročito lokalizacijom izvedbe, koja je razumljiva onome tko poznaje domaće prilike. Time kroz folklorni dramski izraz karneval ostvaruje svoj cilj: demokratsku ulogu nasmijanog i djelotvornog kritičara društvene zbilje.