Vlaha Bukovca putovanja prate od malih nogu i tijekom cijelog života. Iznenadna smrt, 23. 4. 1922. godine, dočekala ga je u Pragu, istog dana kad se vratio s višemjesečnog putovanja. Bukovac je bio prihvatio poziv srpskog dvora da portretira kralja Aleksandra I. Karađorđevića i u Beogradu je, zajedno sa suprugom, proveo gotovo dva mjeseca.
Taj posjet namjeravao je iskoristiti i da se pobrine oko svoje budućnosti i konačnog povratka u domovinu. Tražio je bilo kakvo rješenje, čak mu i mjesto običnog referenta za umjetnost nije bilo neprihvatljivo, a jednom svom bivšem učeniku, koji ga je posjetio u Pragu neposredno prije ovog putovanja, rekao je da će u Dubrovniku otvoriti svoju školu i slikati u punom svjetlu.
Želja za povratkom u domovinu, naročito nakon završetka Prvog svjetskog rata, Bukovcu se činila sve izglednijom. Godine 1919. proglašen je počasnim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Te iste godine, kao član češke delegacije u Parizu sudjeluje na Mirovnoj konferenciji, a ujedno i izlaže na Izložbi jugoslavenskih umjetnika.
Međutim, iako mu se činilo da nema razloga da se njegovo nastojanje za povratkom ne realizira, situacija u domovini bila je nešto drugačija. Raniji Bukovčev angažman za unapređenje umjetničke scene i rad na edukaciji mladih za vrijeme života u Zagrebu, a i kad se na nekoliko godina skrasio u rodnom Cavtatu, zaboravljen je. Tome je doprinosilo i konstantno agitiranje Izidora Kršnjavija, kako protiv Društva hrvatskih umjetnika tako i protiv samog Bukovca kad god se pružila prilika.
Ideja da se vrati i otvori školu u Dubrovniku vjerojatno je kod Bukovca postojala kao misao oduvijek, ali je izgovorena kao potencijalna mogućnost nakon Bukovčeva zadnjeg posjeta rodnom kraju 1920. godine. Zanimljiv je taj njegov boravak u Cavtatu, kao i cijele obitelji, koja je ovjekovječena na nekoliko fotografija morskog uživanja, barem ženski dio.
Bukovac u Cavtatu slika skice malih formata, naglašenih poteza kista, reducirane skale boja, s ribarskim temama ili Konavokama. Slika u prirodi.
Razmjere Bukovčevog nezadovoljstva životom u dalekom i hladnom Pragu možemo iščitati iz završnih rečenica autobiografije, čije pisanje je završio 1918. godine:
Na doksatu pod otvorenim nebom, na dogled pučine i upaljenog krša, slikat ću naš kraj i naše tipove, da u svagdanjem doticaju s njima zaboravim i na najsitniji pramen magle, što me za toliko godina dušio na sjeveru.
Na more, na more, brate! da spasimo zdravlje i snagu, što je još živa i neslomljena i vapi, viče, urliče za novim, jačim, savršenijim izražajem.
Na more, gdje se u nestalnom modrom talasu ogledava moja mila, bijela varoš, moj rodjeni Cavtat!
Upravo tu sreću proživio je za vrijeme cavtatskog smiraja 1920. godine.