Prije 30 godina završila je opsada Vukovara. Nakon što su se našli u okruženju, ostali bez streljiva i životnih namirnica, malobrojni branitelji više nisu mogli odolijevati premoćnom neprijatelju. Herojski otpor grada završio je nakon 87 dana, a slijedio je pokolj civila, vojnih zarobljenika te protjerivanje i deportacija u sabirne logore. Isti dan pala je i Škabrnja, malo selo u zaleđu Zadra, gdje je napravljen pokolj nad civilima. Taj studeni 1991. godine bio je težak za branitelje u cijeloj Hrvatskoj. Tako je 17. studenoga pao Slunj, a Dubrovnik je bio u okruženju i pod najžešćim napadima.
U listopadu 2019. godine Hrvatski sabor izglasao je da će se 18. studenoga obilježavati kao Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Sve do 2020. godine ovaj dan obilježavao se kao spomendan, a od tada postaje praznik. Zbog simbolike pada Vukovara, odabran je baš ovaj datum. Ipak, on je zamišljen kao dan kada se prisjećamo svih žrtava u Domovinskom ratu. Tako ćemo u ovom tekstu malo više pozornosti posvetiti stradanjima vojnika i civila na području Općine Dubrovnik.
Nakon pada Konavala 7. listopada i ulaska JNA u Cavtat 15. listopada 1991. godine, dio Konavljana ostao je na okupiranom području. Dio ih je uspio pobjeći s obiteljima u Dubrovnik prije okupacije, a bilo je pokušaja bijega i kasnije, ali s malo uspjeha. Vojno sposobno stanovništvo, ali i maloljetni mladići odvedeni su u logor Morinj. Logor je otvoren na samom početku agresije na Konavle 1. listopada 1991. godine, a kroz njega su prema dosadašnjim podacima prošle 292 osobe, većinom Hrvati s područja Općine Dubrovnik. Gotovo svakodnevno mučeno je 167 zarobljenika, a najmanje trojica nisu preživjela torturu.
Kako je Dubrovnik dolazio sve više u okruženje, tako je broj izbjeglica s okupiranog područja rastao. Sredinom listopada u Dubrovniku je bilo oko 50 000 ljudi računajući da su izbjeglice činile preko trećinu toga broja. Za sve to vrijeme vodile su se teške borbe na istočnom i zapadnom pravcu, a od 23. listopada počelo je bombardiranje Starog Grada koji je već tada bio bez struje, vode, medicinskih potrepština i s tek djelomičnom komunikacijskom vezom s ostatkom Hrvatske.
Osim što je do kraja listopada Dubrovnik bio u potpunoj blokadi s brojnim izbjeglicama i bez osnovnih namirnica, nedostajalo je streljiva i oružja. Jedina nada Grada bio je Odred naoružanih brodova, odnosno prenamijenjenih glisera koji su probijali blokadu Jugoslavenske ratne mornarice. Usprkos stalnom nastojanjima Hrvatske i svijeta da se u opkoljeni grad pošalje humanitarna pomoć, ona je uglavnom bila nedostatna jer bi JRM presrela brodove i odvela ih na kontrolu u Zeleniku. Prva znatna humanitarna pomoć došla je konvojem Libertas 31. listopada, predvođen brodom Slavija.
Granatiranje grada nastavilo se u studenome te je bilo i više mrtvih civila. Kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo, nastojalo se evakuirati ih u slobodne dijelove Hrvatske. Već početkom studenoga manji broj civila poslan je konvojima prema Puli i Rijeci. Najveća evakuacija dogodila se 14. studenoga kada se 4000 civila, žena i djece ukrcalo na brod Slaviju, čiji je kapacitet bio 900 putnika. JRM je presreo pretrpani brod i odveo ga na pretres u Zeleniku, gdje su ga zadržali čitavu noć. Brod je dva dana kasnije uplovio u Pulu, a u međuvremenu je na brodu rođeno dvoje djece te je jedna osoba umrla. Brojni kazivači se sjećaju kako su tada nakon toliko dugo vremena vidjeli vanjsku rasvjetu, tekuću vodu i sve ono što im je samo nekoliko mjeseci ranije bilo normalno. Premda će neki od najtežih trenutaka za obranu Dubrovnika tek slijediti, mnogi branitelji pamte kako im je bilo lakše kada su znali da su njihove obitelji na sigurnome.
Do kraja opsade Općinu Dubrovnik napustilo je preko 24 000 izbjeglica. Veći broj izbjeglica imale su samo općine Vinkovci, Vukovar i Osijek. Također, u odnosu na ukupni broj stanovnika, Općina Dubrovnik s 33 % dolazi iza općina Slunj i Drniš.
U razdoblju od 14. rujna 1991. do 15. siječnja 1992. godine na prostoru Južnog bojišta živote su zbog ratnih djelovanja izgubile 204 osobe, od toga 122 branitelja, 55 civila među kojima je 6 djece, 17 pripadnika Civilne zaštite i 10 građana koji su bili pod radnom obvezom. Prema drugim izvorima, do srpnja 1992. poginulo je 75 civila i 136 branitelja. U operacijama 1992. godine i u čuvanju položaja do kraja rata poginulo je preko 240 branitelja. Osim branitelja s područja Općine Dubrovnik branitelji iz čitave Hrvatske prolijevali su svoju krv kako bi krajnji jug zemlje oslobodili i sačuvali od agresije.