Pogled iz zraka na ratom razoreno i spaljeno mjesto
Goran Leš, izvor MDC, studeni 1992.
Kada je 9. studenoga 1989. godine počelo rušenje Berlinskog zida, nagoviješteno je rušenje ideologije koja je vladala istočnim dijelom Europe od kraja Drugoga svjetskog rata. U samome srcu komunističke vlasti u SSSR-u već su se sredinom 80-ih godina naslućivale promjene potaknute Perestrojkom i Glasnošću. S druge strane bivša SFRJ bila je u dubokoj krizi od 1980. godine kada umire doživotni predsjednik i diktator Josip Broz Tito, čija je ličnost bila gotovo jedino vezivno tkivo naroda i narodnosti države. Osim političke krize koju su vlastodršci nastojali riješiti uspostavom Predsjednika predsjedništva i nastavkom kulta ličnosti pokojnog predsjednika, državu je pogodila teška ekonomska kriza, inflacija domaće valute, nestašica nafte i rastući šverc. Situacija se dodatno zakomplicirala kada je 1986. godine objavljen Memorandum SANU-a koji je govorio o ugroženosti Srba u svim republikama i autonomnim pokrajinama, a u stvari je oživljavao ideju Velike Srbije iz 19. stoljeća. Potpisnici Memoranduma trebali su samo političara koji će ideju sprovesti u stvarnost, a našli su ga u Slobodanu Miloševiću.
Radikalizacija srpskih nacionalističkih ideja do 1990. godine dobila je uporište u Srbiji, Crnoj Gori, Vojvodini i Kosovu, gdje su na prvim višestranačkim izborima pobijedili Miloševićevi kandidati, dok su u ostalim republikama izabrane demokratske opcije. U slučaju Hrvatske, iste je godine počela otvorena pobuna dijela hrvatskih građana srpske nacionalnosti poznatija kao Balvan revolucija. Policijsko gušenje pobune onemogućavala je JNA koja je gotovo čitavu godinu dana stvarala tampon između hrvatske policije i pobunjenih Srba, a u stvari je pomagala širenje pobune. Kriza se nastojala riješiti referendumom o neovisnosti 19. svibnja 1991. godine, što se temeljilo na samoopredjeljenju iz Ustava 1974. godine. Usprkos izlasku preko 80 % birača od kojih je preko 90 % bilo za samostalnost, Europska zajednica, nastojeći riješiti rascjep mirnim putem, dogovorila je tromjesečni moratorij između Slovenije i Hrvatske s jedne te Jugoslavije s druge strane od 7. srpnja. Upravo će u iduća tri mjeseca početi agresija na Hrvatsku i to od JNA-e koju su pomagali pobunjeni Srbi, ali i paravojne postrojbe.
Za razliku od ostalih pograničnih dijelova Republike Hrvatske, na području od Konavala do Doline Neretve nije postojala unutarnja pobuna Srba pa su vlasti u Srbiji i Crnoj Gori potrebu za agresijom nastojale opravdati propagandom da 30 hiljada Ustaša sprema napad prema Crnoj Gori. Druga specifičnost Općine Dubrovnik, pod kojom su bile i Konavle, jest u tome što je to bilo jedino demilitarizirano područje u bivšoj državi. Naime, još se 1971. godine zbog turizma odlučilo kako se područje Dubrovnika mora demilitarizirati, a oružje Teritorijalne obrane prebačeno je u Duži pokraj Trebinja. Drugim riječima, na području čitave općine nije bilo zalihe oružja kojim bi se organizirala obrana, osim policijskog naoružanja i onoga u privatnom vlasništvu. Ipak, na području općine postojala su 2 vojna objekta, odmaralište u Kuparima i Poligon tehničko-opitnog centra na Prevlaci. Branitelji Općine Dubrovnik pod oružjem su imali oko 1300 ljudi, odnosno 700 – 800 pripadnika Zbora narodne garde i 500 pripadnika policije. Osim lakog pješačkog oružja, na čitavom području općine bilo je 3 minobacača od 120 mm, 2 topa 85 mm i 4 topa 75 mm, ali samo jedan je imao ciljničke sprave.
Za potrebe napada na Dubrovnik vojni vrh JNA-e ustrojio je Operativnu grupu 2. Ona se sastojala od 2. Titogradskog korpusa, Vojno pomorski sektor Kumbor, TO Crne Gore, TO Bosne i Hercegovine iz Istočne Hercegovine, milicija Crne Gore, nekoliko četničkih grupacija, a zračnu podršku davali su 97. avijacijska brigada iz Mostara i 172. lovačkobombarderski puk iz Podgorice. Čitavom grupom zapovijedao je general pukovnik Pavle Strugar. U sklopu OG 2 nalazila se 472. motorizirana brigada iz Trebinja i 5. motorizirana nikšićka brigada Sava Kovačević koje su bile udarna snaga JNA, a 2. Titogradski korpus podigao je dvije lake pješačke brigade, 2. partizansku brigadu TO i 10. brigadu TO Veljko Vlahović, a za dalekometnu topničku potporu služio je 326. mješoviti artiljerijski puk. Procjenjuje se da je OG 2 imala oko 20 000 vojnika, 100 tenkova, 50 oklopnih vozila, 120 različitih topova velikog kalibra i 100 letjelica.
Strategija JNA-e bila je ispresijecati hrvatski teritorij brzim prodorima oklopnih postrojbi i na taj način izolirati i okružiti hrvatske postrojbe. Plan napada na jug Hrvatske JNA je nazvala Operacija Dubrovnik, a trebao se odvijati slijedećim pravcima Herceg Novi – Debeli Brijeg – Cavtat – Brgat; Trebinje – Ivanica – Dubrovnik; Zavala – Orahov Do – Slano. Za razliku od ostalih pravaca koji su obilježeni krškim terenom s mnogo usjeka gdje se može napraviti zasjeda, Konavle su se mogle braniti samo na uskim klancima Prapratnoga i Debeloga Brijega, a čim je prva linija obrane probijena brojnije snage agresora imale su svu premoć jer je Konavosko polje pogodovalo oklopnim jedinicama.
Pripadnici JNA-e već su 2. rujna otvorili mitraljesku vatru na policajce u Vitaljini s obližnjeg brda. Idući tjedan granatirana su granična konavoska sela posebno u noćnim i ranim jutarnjim satima, a brodovi JRM-a radili su učestale patrole prema Konavoskim stijenama. Sve to natjeralo je dio stanovništva na napuštanje domova i odlazak u Cavtat ili drugdje. Male hrvatske snage nalazile su se u Prapratnom, otkuda su odgovarale na granatiranja minobacačkom vatrom. Zapovjednik OG 2 Pavle Strugar kasnije će izjaviti kako je JNA morala odgovoriti na hrvatske minobacačke napade i da je zbog toga pokrenut napad na Dubrovnik.
Tog 1. listopada 1991. godine pokrenut je opći napad iz svih smjerova prema Dubrovniku. Prvi pokušaj proboja Prapratnog zaustavljen je, ali su se branitelji morali povući nakon što su se našli u opasnosti od opkoljavanja. Nakon pripreme terena teškom topničkom paljbom i probojem okopnih jedinica u Konavle, magistralom i preko graničnih sela nadiru pripadnici brigade Veljko Vlahović. Hrvatske snage brzo su prisiljene na povlačenje zbog malobrojnosti i nedovoljnog naoružanja. Ipak, što zbog straha od 30 000 hiljada plaćenika, a što zbog temeljitosti granatiranja i pljačke, agresor je trebao punih 15 dana prije nego li su njegove postrojbe ušle u Cavtat. Usprkos junačkom otporu Konavljana 4. listopada, kada je teško topništvo pozicionirano u okolici Grude i Ljute, dan kasnije popušta obrana Komaja, a pričuvni položaji u Čilipima brane se troblonskim granatama. Branitelji su pokušali uspostaviti obrambenu liniju istočno od Zračne luke, ali su potisnuti na Zvekovicu. Postrojbe s Konavoskih brda povlače se 6. listopada, a nakon borbe 7. listopada pada Zvekovica. Proglašenjem hrvatske neovisnosti 8. listopada potpisuje se primirje. Cavtat je bio pun izbjeglica pa se preko Europske zajednice pokušao spriječiti ulazak Jugoslavenske narodne armije u Cavtat, ali pregovori propadaju. Ulaskom agresora u Cavtat 15. listopada kompletirana je okupacija Konavala. Vojno sposobni muškarci odvedeni su u logor u Morinju, ali su male gerilske snage Konavljana nastavile ratovati u pozadini skrivajući se po pećinama Konavoskih brda.
Fotografije preuzete iz: Pezo, Oliver. 2015. Zagonetka pobjede. ArtFORMAT. Dubrovnik.