Kad rečemo glog svima je, pa čak i Konavljanima, odmah na pameti glogov kolac. To je onaj apotropejski kolac kojim se u Konavlima probadalo vješticama srce, a u ostatku svijeta vampirima. Kolcem ili samim trnom probilo bi se mrtvaca prije ukopa za kojeg se očekivalo da će strašiti. Govorilo se da je zbog nekih trebalo poć na groblje, dić ploču i otkopat mrtca pa mu u srce zabit glogov kolac da se više nikad po ovome svijetu ne diže.
Ubili bi tako tim kolcem povampireni seljaci ženu za koju se mislilo da je vještica, napravili zlo nad životom misleći kako bi joj vratili milo za drago. Tako je glogov kolac postao kolac s posebnom namjenom. Uz njega nije bilo straha po noći ići gorom i grobljem, za svaki slučaj podupirat se putem. Poznat je glog apotropej svim slavenskim narodima, ali i šire. U antici se broćem i glogom tjeralo mrtvačke demone, a poznato je da se glogom rastjeruju demoni bolesti. Svakakve predaje nalazimo o ovom grmu i čudo je kako su ljudi po cijelom svijetu otkrivali ili nadijevali biljkama svrhe i svojstva. Glog je dobio zadatak srca, neka jedne rješava kolcem, a druge nježnim svojim pripravcima.
Glog raste po cijeloj Europi, Aziji sve do Kine gdje se vrlo poštuje njegova ljekovitost. Kod nas ga je u šikarama i po Konavoskom polju. Trnoviti je to grm većinom srednje veličine, a ako je vlažno i pogodno tlo, postane drvo visoko i do 5 metara. Kora je glatka, sivkaste boje, a drvo gloga vrlo tvrdo i žilavo. Na granama je trnje poprilično veliko, pa se u poslovicama uvijek spominje kad treba ukazati na jako trnovito granje, a u nas draču. Tako je glog drugog naziva bijela drača.
Listovi su s obrnuto jajasti, tro- ili peterokrpasti pa podsjećaju na listove hrasta ili na male listove javora. S donje strane su svijetli, a s gornje tamnozeleni i sjajni, nekad su i nazubljeni. Cvjetovi su bijeli i složeni na vrhovima grana. Prašnici su svijetlocrvene boje, a iz cvijeća se razvijaju plodovi, ovalne koštunice crvene boje. Razlika između ploda crvenog i bijelog gloga upravo je u koštunicama, bijeli glog ima jednu, a crveni dvije koštunice. Plodovi se zovu gloginje, sjajne su crvene boje i imaju karakteristični ostatak cvjetne čašice na vrhu, manje i uvučenije od šipkove. Kad ih zagrizemo trpke su i brašnjaste, ali čim padne temperatura postajat će slatke. Konavosko polje prepuno je gloga, a kako u listopadu počnu prekale, tako se i glog pripitomljava s prvim mrazevima i postaje sladak. Gloginje ostaju na stablima i kad lišće otpadne pa se lako uoče u hladnim jesenskim danima.
Od gloginja se rade različite marmelade jer su bogati pektinima i šećerima, a uz to sadržavaju C vitamin, provitamin A, limunsku i vinsku kiselinu. Pravo malo čudo u crvenom plodu. U Konavlima ih se bralo i stavljalo na drop kad se peklo rakiju.
Ljekovitost gloga je ogromna. U literaturi je cijeli niz oboljenja koja se liječe ovom biljkom, a bere ju se u svim fazama tijekom godine. U proljeće se bere lišće i cvijeće, bolje rečeno cvjetni pupovi, a u jesen plodovi koji se također suše za čaj, ali i za ostale pripravke. Kako je bogat antioksidativnim tvarima, tako je narod glogom rješavao probleme starenja, prijelaznog doba u žena, kolitisa, upala i drugog. Pomaže kod umora, manjka energije, lošeg sna, teškog disanja, vrtoglavica, lupanja srca, tjeskobe, nervoze i šuma u ušima. Čaj od cvijeća smanjuje kašalj, spušta temperaturu, a najviše od svega glog se najčešće koristi za bolesti srca i krvožilnog sustava. Naime, kao lijek za srce prepoznat je odavno, a od dvadesetih godina tinktura gloga jedno je od važnijih homeopatskih lijekova za srce. Od tada se njime prevenira infarkt i smanjuje krvni pritisak, pa ga prati atribut biljke s najjačim smirujućim učinkom.
Danas je u Konavlima gotovo nepoznat, vještica više nema, a ni vampira, tenaca ni lorka. U rakiju se radije stave drenjine, a čaja pijemo od svega drugoga. Trenutno je glog u polju najveće gnjezdište ptica koje u prepletenim trnovitim granama jednostavno svijaju gnijezda. U proljeće se tako iz rascvjetanih glogova čuje pjesma, a i snažan miris, skoro po mjendulima. Ova teška vremena napravila su da smo svi pomalo boleća srca pa nas svaki vjetar lomi. Možda bi, kad bi u svojim okućnicama zelene zidove od šimšira i lovor-višnje zamijenili glogom, imali nadohvat ruke nezahtjevnu biljinu koja tjera vještice, snaži srce, ako nikako, onda svakodnevnim ptičjim pjevom.