Šišmiši su sisavci iz reda Chiroptera (grč. cheir – ruka + pteron – krilo), jedini sisavci koji mogu aktivno letjeti. Još su poznati i kao netopiri, izvedeno od praslavenskih riječi za noćnog letača. Iza glodavaca, šišmiši su red sisavaca s najvećim brojem vrsta, njih više od 1 100. Drugim riječima, predstavljaju 20 % vrsta unutar razreda sisavaca. Dijele se u 2 podreda: velešišmiši (Macrochiroptera) poznatiji kao voćni šišmiši i sitnošišmiši (Microchiroptera) ili pravi šišmiši. Rasprostranjeni su po čitavoj zemaljskoj kugli, nema ih samo u polarnim područjima i na određenim otocima koji su evolucijom ostali zakinuti za ove noćne letače.
Iako im je u korijenu imena riječ miš, s miševima nisu u bliskom srodstvu. Voćni šišmiši u pravilu imaju velike oči i male uši, budući da se pri snalaženju u prostoru primarno oslanjaju na vid. Pripisuje im se još i naziv leteće lisice zbog izdužene lubanje koja podsjeća na lisičju. Pravi šišmiši, u koje spadaju sve europske vrste pa tako i naše konavoske, imaju velike uši koje im služe kao receptori eholokacijskih signala. Lubanja im je mala, a prosječna težina je 30 g iako postoje vrste koje teže svega 4 g.
Pravi šišmiši, iako imaju funkcionalan organ vida, zapravo vide ušima koristeći eholokaciju za lovljenje plijena. Tako ispuštaju kratke ultrazvučne signale kroz usta ili nos, koji se odbijaju od prepreke u prostoru i potencijalne hrane te se vraćaju kao jeka. Ta im jeka omogućuje stvaranje savršene slike prostora, s informacijama detaljne udaljenosti, kuta, veličine, smjera kretanja te teksture predmeta i prostora oko sebe, stoga je suludo razmišljanje da će se zapetljati u nečiju kosu, što je strah gotovo svih konavoskih djevojaka. Zahvaljujući istraživanju njihove eholokacije znanstvenici su razvili mnoga navigacijska pomagala za slijepe.
Većina šišmiša može hodati i penjati se, ali zapravo zbog specifične građe više pužu. Naime, koljena su im savijena prema nazad, a ruke su im krila što je i izvedenica njihova grčkog naziva (ruka + krilo), a idealna im je pozicija visiti naopačke. Za razliku od ostalih sisavaca, šišmiši imaju sposobnost homeotermije ili održavanja relativno konstantne temperature tijela bez obzira na utjecaje iz okoliša što im uvelike pomaže u godišnjim ciklusima hibernacije, iako hibernaciju ne prakticiraju sve vrste.
Šišmiši žive u kolonijama. Ženke većinom rađaju jedno mlado godišnje, a kao i svi ostali sisavci, hrane se majčinim mlijekom. Godišnji ciklus najviše ovisi o dostupnosti hrane te se tomu prilagođavaju. Činjenica da odnos veličine tijela uvjetuje životni vijek nije pravilo kod šišmiša jer žive 10 puta dulje od miša iste veličine. Najveći životni vijek šišmiša koji je do sada dokumentiran jest 41 godina iako većina vrsta živi malo manje od 20 godina.
Šišmiši su dobročinitelji u prirodi zbog kontrole brojnosti kukaca, kao i oprašivanja i prijenosa sjemenki biljaka. Naime, o šišmišima ovisi 80-ak ljekovitih biljaka, ali i tristotinjak vrsta voćaka među kojima su banana, mango i avokado. Također, oni su idealni biološki pesticidi jer jedan šišmiš u jednom satu pojede između 500 i 1 000 kukaca. Sve to naravno u brzom horizontalnom letu, u Brazilu zabilježene brzine od čak 160 km/h. Stoga je u njihovoj blizini gotovo suvišno korištenje kemijskih pesticida koji nam svima samo mogu naštetiti.
U Hrvatskoj borave gotovo sve europske vrste šišmiša, njih ukupno 35 od 45. S obzirom na još uvijek skromna biospeleološka istraživanja u Konavlima, do sad je determiniran mali broj vrsta šišmiša. Do cjelovite će slike trebati još mnogo istraživanja. Tako su na primjer u Moluntu u Špilji u uvali Lučica uočene kolonije oštrouhog šišmiša (lat. Myotis blythii), dugokrilog pršnjaka (lat. Miniopterus schreibersii) i južnog potkovnjaka (lat. Rhinolophus eurylae), dok je u Đurovića špilji 1961. godine bila zabilježena veća kolonija šišmiša, no zbog izgradnje aerodroma i zatvaranja prirodne komunikacije s vanjskim svijetom, kolonija je pronašla novi dom.
Jedna od poznatijih zabluda o šišmišima jest ona da sišu krv. Naime, u svijetu postoje svega 3 vrste tzv. vampirskih šišmiša (lat. Desmodontinae) koji preživljavaju hraneći se isključivo krvlju. A ni tada je ne sišu, već malo pregrizu kožu životinje te je ližu. Sve se europske vrste hrane kukcima i paucima. No, zahvaljujući ovim trima vrstama kroz povijest se razvila priča o vampirima i grofu Drakuli koji vrebaju u mračnim i zapuštenim kutcima.