Svako selo svoju festu ima, a u Konavlima su sve mjesne i seoske feste vezane za lokalne svece, najčešće za krsna imena i prisluge. Ti dani značajniji su u konavoskim maticama nego u manjim selima iz praktičnog razloga održavanja misnog slavlja u samoj matici gdje se slijevaju župljani svih okolnih pripadajućih sela, pa karakter slavlja nadilazi obiteljske i seoske razmjere. Župni centri, kao veća ruralna mjesta, središta su župe s donekle razvijenijom infrastrukturom koja opslužuje stanovnike. Oni su mjesta susreta, trgovine, administracije i zabave. Tako godišnja mjesna slavlja u seoskim središtima postaju mjesto susreta mladosti iz cijelih Konavala, mjesto ponude nesvakidašnjih proizvoda, mjesto plesa i zabave.
Dok su slavlja ostalih konavoskih matica vezana za fiksne datume svetaca, Gruda za svoju festu ima rezerviranu nedjelju i to onu Svetu, koja se slavi posljednju nedjelju u srpnju. Poslije Drugog svjetskog rata, kad crkvene proslave nisu više bile u skladu s novim režimom, svetkovanje neradnim danom moglo se nastaviti kao donekle svjetovna zabava. Utoliko je grudska posljednja nedjelja u srpnju živjela punim sjajem.
Gruda je poslije Cavtata mjesto najrazvijenije urbane infrastrukture, još od prolaska željeznice formirano kao poluurbano središte u kojemu se odvijala trgovina i obavljali administrativni poslovi. Mjesto je to u kojem su uz starosjedioce dom našli brojni trgovci, zanatlije, proizvođači vina i ostali koji su živjeli u okolnim selima, a poslove obavljali na Grudi ili ih je pak posao doveo u Konavle. Oni koji su došli iz šireg područja matice svoje običaje slavljenja krsnog imena iz prijašnjih mjesta stanovanja spustili su na Grudu. Tako se danas na Grudi svetkuju čak četiri krsna imena, ovisno o kojem dijelu mjesta je riječ. Međutim, svima im je zajednička prisluga, Sveta neđeja. Prisluga je važan dan u životu župljana, premda ne toliko protokolaran kao krsno ime. Naime, ono je najveće seosko slavlje sa strogim rasporedom događanja i običaja. Prislugu se slavi ležernije, uz malo svečaniji ručak i večeru na koji se pozivaju rodbina i prijatelji, ovisno o gustu. Međutim, na Grudi je prisluga sredinom 20. stoljeća zaživjela u punom sjaju, doslovce postala mjesni dan koji se čeka s nestrpljenjem i o kojemu se priča danima nakon.
Kazivačica koja je dolazila na Grudu na Svetu neđeju 1938. i 1939. godine donosi:
Sveta neđeja na Grudi bila je festa cijelih Konavala. Sva bi mlados na svaki način ćela doć na Grudu, pa se vazda gledalo ako imaš koga za ostat preko dana u njega na objedu, da se ne vraćaš doma. Doveče bi bila muzika koja bi do kasna svirala. A kad bi se izbalali mi iz Drvenika bi se svi skupili zajedno za vratit se po noći doma. Gruda je vrvjela od ljudi, i kafane u Trkovića, Bratoša i Glavića. Mogo si kupit slasti i himber ko je imo para, a himber se činio u čašama i prodavo, vazda ga je prodavo isti što je išo po zabavama, i na sv. Antuna u Pridvorju i na korosante u Čilipima… Ma grudska zabava je bila najbolja, oni su imali muziku i eletriku u ono doba prvi…
Nije Sveta neđeja bila važna samo Gruđanima. Gruda bi se u tu nedjelju napunila djevojkama i mladićima iz cijelih Konavala. Sve su djevojke bile obučene u gizdavu (kako kaže naš kazivač) konavosku nošnju, skockane po tadašnjim mjerilima, i šetale su se po Grudi do večernje zabave. A cijelo bi mjesto, od Glavića do Bratoša, s obje strane ulice bilo napunjeno blancima na kojima bi trgovci nudili nesvakidašnju robu, nešto poput sajmišta na jedan dan. Dok je jedna generacija uživala u slasti i himberu, druga se već sladila s prvim sladoledima u slastičarni u Magudovoj kući. To je bio dan kad bi trgovci trljali ruke, jer svatko ozaren hoće počastiti i kupiti nešto nekome svome dragome.
Kako je izgledao dan od samog jutra donijela nam je Marija Stojanović u njenom prvijencu Grudske priče, u izdanju Matice hrvatske Ogranak Konavle iz kojih donosimo isječak mirisa i boja toga dana:
Predveče cvijeće poliveno, skale bruškinane… Pod volat miriše na domaći saplun i bosijok. U tinelu na kauču utijana roba svakome sutra za na misu. Liježemo za sunca. U kamari se miješaju mirisi hrane i slatkoga. Neđeja ujutro – dižemo se sa prvim zrakama sunca. Ćaća i đedo obrijani, zarezani tu i tamo žiletom pa stavili malo duhana da ne krvari. I mi se spravili, mati je cijelu noć spala sa gozdenim vitlerima. Jutros je lijepa… Kosa navijena zalijepljena taftom da je svaka dlaka na svome mjestu. Obula špičoke na take. Ispod košćele promalja Picin u konavoskoj robi – smije se i kad smiješno nije… Baba je ostala doma da se kuća ne zatvara, a i da joj se u crkvi što ne dogodi od velike čejadi i vrućine. Pazilo se prije na stariju čejad, oni preko pedeset bili su u poštedi. A iza mise – raj. Došli oni sa ringišpilom pred dom, ori se muzika, a ispred crkve jedan uporno viče miš bijeli sreću dijeli i u gajbi bijeli miš donosi komadiće karte, a na svakom isto piše bit ćeš sretan i imat ćeš puno para – a vlasnik stoji pružene ruke i on čeka svoje pare od svih koji traže sreću od bijeloga miša…
Onda mimo Zglave i Radonice šetnja pro Grude… Loptice na gumici, gumeni bomboni, manine, kolane, kokotići na zviždanje – praznik za oči i uši. Mi djeca usta od ushićenja nijesmo zatvarala. Držimo se materi za skute, a dundo Mrđenov i moj ćaća prave plan za popodne i uveče.
Iza objeda – propodnjak. Mi oči ne zatvaramo. Svak leži na svojoj postelji i rukama prevrće što je dobio. A popodne do uveče Gruda vrvi od čejadi. Ćaća bi zno rijet da baciš zrno rizi da ne bi na pod palo. Šeta i staro i mlado i Konavoke i gunjare… Muški u utijanim košuljama, prst bi na rigu rasparo. Kod Jelinovića veselo…
Prisluga Svete neđeje grudski je, mogli bismo reći, dan grada, koji danas pršti jedino u sjećanjima starijih. Gruda se uozbiljila, nema promenade ni sajma, ni slastičarne ni himbera. Gizdave Konavoke starice su bogate sjećanjima od kojih su im puna srca grudske šetnje, a slušajući ih kako pričaju o tom vremenu, osjetimo kako tuče to srce.