Proizvodnja svilenog konca u konavoskim kućanstvima tradicijska je djelatnost prisutna stoljećima. Za razliku od ostalih dijelova Hrvatske u kojima se svila organizirano proizvodila za potrebe tržišta sve do kraja 19. stoljeća, u Konavlima je svilarstvo uvijek bila kućna radinost. Svila se proizvodila prvenstveno za potrebe izrade konavoskog veza, ukrasa, tkanja, pletenje arči od modrine, kao i za šivanje. Shodno tome uzgoj dudova svilca iz kojeg se svila i dobiva bila je isključivo zadaća i obaveza djevojčica i mladih djevojaka koje su do udaje spremale ruho sačinjeno od velike količine odjevnih predmeta kako bi bilo dostatno za cijeli život i za sve potencijalne životne situacije. Za vezove i fina tkanja koristio se najkvalitetniji svileni konac, dok su oni slabije kvalitete služili za šivanje, krpanje ili za izradu kita svakodnevne radne nošnje.
Svileni konac dobiva se od kukuljica ili čahura dudovog svilca, punćela, koje bubice započinju plesti nakon višetjednog perioda hranjenja murvinim lišćem. Ono ujedno označava i završetak njihovog postojanja u obliku gusjenica. Metamorfoza u leptira time se odvija na sigurnom i zaštićenom mjestu unutar svilene čahure. „Sakupivši dovoljno svile“, gusjenica se odvaja iz legla i traži pogodno mjesto za učvršćivanje i pletenje kukuljice koje redovito nalazi na koruni, gori, šumi, odnosno na grančicama žukve kojom su Konavoke omeđivale njihov krevet na jesama. Prosječna gusjenica dudova svilca u procesu izrade kukuljice oplete oko 1500 metara svilene niti nejednake kvalitete, a sama punćela nastaje lijepljenjem filamenta svile sericinom u obliku broja osam. O boji ljepila ovisi i boja punćele koja u Konavlima varira od nijansi žute do bijele.
Proces pletenja traje četrdeset i osam sati, a već nakon dvanaest sati gusjenica je potpuno zatvorena unutar punćele i više nije vidljiva promatraču. Ostaje zatvorena u kukuljici od 15 do 17 dana, a od osmog dana odbaci sve organe gusjenice i postaje lutkica ili pupa. Osmi dan su Konavoke zvale danom najdubljeg sna i tada bi punćele koje su htjele ostaviti neprogriženim položile na sunce da toplina smete i onemogući razvoj leptira. Od takvih punćela dobivao se neprekinuti, a time i najkvalitetniji konac. Istovremeno ništa se nije bacalo, pa su tako Konavoke proizvodile svilenu pređu i od praznih punćela čija je nit filamenta izlaskom leptira pokidana na stotine malih dijelova.
Dio punćela su uvijek ostavljale za parenje leptira te su tako osiguravale sjeme za idući ciklus uzgoja bubica. Sukanjem progrizenih punćela i vještim zapredanjem pređe mogao se dobiti fini konac slabije nosivosti, najčešće opisivan izrekom: osinja noga, ćukova glava te bi uglavnom završavao u kitama za posvakidan. Pređu su Konavoke proizvodile i od kučine, to jest od svile kojom se gusjenica učvrsti uz podlogu, a iz koje se nakon čišćenja zapredanjem proizvodio svileni konac, loše kvalitete, također često korišten za kite.
No, svila jednake debljine koja je služila za vez i fina tkanja proizvodila se odmotavanjem neprogrizenih punćela odnosno točenjem koje se obavljalo uz molitvu ili pjesmu u dugim zimskim večerima uz ognjište. Broj punćela određivao je debljinu konca, stoga su Konavoke već pri točenju svile znale za što će je koristiti. Tako je, primjerice za fini vez trebalo oko četrdesetak, a za bolje kite stotinjak punćela. Punćele su se potapale u vreloj vodi i otapanjem sericina, odgumljivanjem vlakna, razmotavane su u jednoj neprekinutoj niti dugačkoj od tristo do tisuću metara.
Takvu svilu nazivali su grež te je odlikuje iznimna čvrstoća. Točila se na točak, okrugli smotuljak od smokvina ili kakvog drugog lišća, na kojeg se lagano okrećući namotavala svila, a što je površina točka bila veća, kasnije je odmotavanje bilo lakše. Svilu za vezenje s točka se odmah premotavalo na malo motovilo od lakta te se takva svila nije zapredala. Istovremeno su se konci, namijenjeni za tkanje kurđelica i šivanje s točka na vreteno, lagano zapredali, a imbrišim, konac određen za kite i uzice dvaput se prepredao. Nakon premotavanja, zapredanja i prepredanja, svilu se prokuhavanjem u otopini sapuna ili pepela pralo kako bi postala bijela i sjajna, za trećinu laganija od neoprane svile te pogodna za bojenje.
Jedino se dobro oprana svila mogla kvalitetno bojiti, a korištenju sintetskih bojila prethodile su boje dobivene iz neposrednog okoliša: od broća, rujevine, murve, kore jabuke, kore šipka, oraha, te su se fiksirale kravljom mokraćom, vinskim octom, soli. Također, koristila se i neoprana svila koja je kruta i u boji ljepila koje gusjenica koristi za izradu kukuljice: grubi konac se koristio, za sve čipke i za sva vezenja što je trebalo radit bijelo na bijelo, muška košulja. On stoji ko žica. I onda se s njime sve napravi i onda se opere sve zajedno. Svila se čuvala u navojima veličine motovila podijeljenih uzicama na pasme, čiji je broj određivao dužinu konca.
Iako je običajna uloga svile prvenstveno usmjerena prema tradicijskom odijevanju i tekstilnom rukotvorstvu, vrijedno je napomenuti da se svilenim koncem podvezivao i pupak kod novorođenčadi, kao i noge kod pokojnika, pri čemu je praktičnim osobinama svile teško ne pridodati i onu simboličku, koja stoji na početku i na kraju života ljudi u Konavlima i konavoskoj svili daje veću običajnu vrijednost.